 |
 |
 |
 |
 |
||
| Godina XXIII Broj 263, Sarajevo, veljača 2005. |
||
 |
||
|
DRUGA KORIZMENA NEDJELJA 20. veljače 2005. |
Biblijska čitanja Prvo čitanje: (Post 12, 1-4a) Čitanje Knjige Postanka U one dane: Gospodin reče Abramu: "Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati." Abram se zaputi kako mu je Gospodin rekao. Riječ je Gospodnja. Pripjevni psalam (Ps 33, 4-5.18-20.22) Neka dobrota tvoja, Gospodine, Prava je riječ Gospodnja Drugo čitanje: (2 Tim 1,8b-10) Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju Ljubljeni: Zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetih - ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremenâ vjekovječnih, a očitovana je sada pojavkom Spasitelja našega Krista Isusa, koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost - po evanđelju. Riječ je Gospodnja. Aleluja! Aleluja! Evanđelje: (Mt 17, 1-9) Čitanje svetog evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: "Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!" Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: "Ustanite, ne bojte se!" Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, zapovijedi im Isus: "Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne." Riječ je Gospodnja. Prijedlog za propovijed (1) "Sa njime na svetom brdu" Pogled trojice apostola na preobraženo i svijetlo lice njihova Gospodina bijaše vrlo kratkotrajan. Petrova molba u onom zanosnom trenutku: "Stani, ti si tako lijep!" nije bila uslišana. Božji glas iz oblaka, što Isus potvrđuje, izgleda kao kratkotrajni udar groma. Isusovo će se lice, u ovom trenutku svijetlo kao sunce, vrlo brzo preobraziti u lice svakidašnje a uskoro u "glavu punu krvi i rana". Nakon što su ga učenici na trenutak takva vidjeli, već se moraju spuštati niz brdo, u svakidašnjicu, primajući uputu: "Nikomu ne kazujte o viđenju!" I otada njihov put neće samo voditi natrag u svakidašnjicu, nego će se penjati prema Jeruzalemu, na Golgotu. Ova će trojica s brda preobraženja tek za Uskrs smjeti spoznati da onaj čas na brdu nije bilo priviđenje, varka popraćena razočarenjem, nego je to pogled u budućnost, gledanje onoga što je - još skriveno - na putu. To je prva pouzdana vijest o onome što će im kao posljednje doći, što je Bog pokrenuo poslavši svoga Sina u svijet. Dojam ovoga trenutka pratit će apostole u svim tamnim časovima progona i svjedočenja. Pisac Petrove poslanice izričito se poziva na taj doživljaj kao na putokaz u vrijeme smutnje i nesigurnosti: "I taj glas, koji je s neba donesen, mi smo čuli kad smo s njim bili na svetom brdu. Bili smo očevici njegova veličanstva i čuli njegov glas. Uistinu, nismo slijedili lukavo izmišljene bajke kad smo vam navijestili silni dolazak našega Gospodina Isusa Krista" (usp. 2 Pt 1, 18), ako vam kažemo da vaš život neće besmisleno presušiti u pijesku, nego vam se otvara svijetla budućnost iz koje jedna zraka već sad pada na naš život i hrabri nas za hod u vjeri i nadi kroz doline i tmine naše svakidašnjice. Tako, dakle, danas slavimo nedjelju nade, Pustimo, dakle, da nas povedu na brdo odakle nam se otvara širok pogled na budućnost u koju smo pozvani, kako ne bismo, kad budemo sutra išli putovima svakidašnjice, njima išli kao ljudi bez nade. Molimo Gospodina da nas on u svim našim životnim tminama sjeća na onaj trenutak što smo ga s njime smjeli provesti na brdu preobraženja! Poslušajmo Petrovu riječ kao svjedoka muke i uskrsnuća njegova Gospodina: "Vi radite dobro što pazite na nj (ovaj čas), koji kao svjetiljka svijetli u tamnom mjestu, koja rasvjetljuje prostore sumnje i beznada, dok ne svane dan i dok se pomoli danica u vašim srcima" (usp. 2 Pt 1, 19s). A.G.
Prijedlog za propovijed (2) "Božja prisutnost u našim životima" Braćo i sestre u Isusu Kristu! Danas ulazimo dublje u korizmu i stoga trebamo otvoriti svoje srce Gospodinu i osluškivati što bi to Gospodin mogao tražiti od nas, kako u našem osobnom životu tako i u zajednici. Oba današnja čitanja, ono iz Knjige postanka i iz druge poslanice Timoteju, govore o Božjem „pozivu“. Kada slušamo svećenike ili redovnike kako govore o Božjem pozivu možda pomislimo kako Bog poziva samo svećenike i redovnike. Ali ako počnemo čitati i slušati Sveto Pismo, vidjet ćemo kako Bog poziva sve ljude. Uistinu, Bog nas je sve pozvao. Počnemo li vjerovati u to, onda se moramo potruditi i shvatiti na što nas to Bog poziva. Prvi poziv Abramu, koji kasnije postaje Abraham, jest da napusti obiteljski dom. Ne moramo misliti na neki bestjelesni glas koji dolazi s neba i govori Abramu – iako nam je ta slika dana u današnjem Isusovom preobraženju. Pratimo li Abramov život do trenutka kada postaje Abraham, naći ćemo mnoštvo primjera u njegovom životu kada je morao donositi odluke. Trudio se kako bi mu Bog govorio, ali čak i kada je Bog šutio, Abram je morao donositi odluke. Pomislimo na scenu kada je Abram zanijekao kako mu je Sara žena – morao je donijeti neku odluku kako bi se zaštitio, pa i po cijenu žrtvovanja svoje žene. To svakako ne govori dobro o Abramu! U ovoj sceni možemo prepoznati sebe i svoje zanemarivanje Gospodina u svome životu, zanemarivanje istine u svome životu, a sve kako bismo lakše prošli. Kasnije je Abram morao odlučiti što učiniti sa svojim bratom, Lotom, i opet je donesena odluka koja nema nekog očiglednog odnosa s Bogom. Pa ipak nakon te odluke, za razliku od one sa Sarom, Bog blagoslivlja Abrama. U kasnijoj priči o Abramu, vidimo kako Sara traži od njega da ima dijete s njihovom služavkom. Abram nam se tu pokazuje kao slabić, kao onaj koji ne vjeruje da će Bog ispuniti svoje obećanje koje mu je dao o potomstvu. I tako se priča o Abramu nastavlja. Razlika između Abrama i tebe i mene je u tome što se Bog u priči o Abramu uvijek pojavljuje i priča s Abramom govoreći mu što treba raditi. Često nam se dogodi da poželimo da se Bog jednostavno pojavi i kaže nam što da činimo. Ili pak poželimo da se Bog pojavi i donese nam novac koji trebamo, ili hranu, lijekove, ili nešto što očajnički trebamo. A Bog, čini se, šuti. Danas, na drugu nedjelju korizme, pozvani smo da razmišljamo o Božjoj prisutnosti u našim životima. Imamo li iskustvo živoga Boga, osim onoga što nam ljudi govore da Bog postoji i da ga trebamo slijediti? Možemo biti nalik trojici apostola iz današnjeg evanđelja. Činilo im se da su izabrani kada je preobraženje počelo. I kada su počeli shvaćati da se događaju uistinu božanske stvari, oni su se užasno prestrašili. Nisu očekivali da će se naći u središtu božanskog događanja. Jedno od pitanja koje si možemo postaviti u korizmi jest vidimo li božansku prisutnost u drugoj osobi? Vidimo li u drugima Boga na djelu? Na koji način je Bog prisutan u svijetu? Postoje ukazanja. Sestra Lucija, zadnja vidjelica iz Fatime nedavno je umrla. Postoji još ljudi koji su živi i danas i koji su imali ukazanja. Što je s tobom, sa mnom? Čak i vidioci, nakon što vrijeme vizije završi, moraju hodati u tami vjere. Samo rastući dublje u vjeri možemo početi sjati i možda vidjeti božansku prisutnost svuda oko nas. Svijet je živ s Bogom. Pozvani smo upoznati Boga koji nas voli, spašava i obasjava. Korizma je vrijeme poziva da kročimo ovim putem tamne vjere kako bismo došli do svjetla. Krenimo na taj put i zahvalimo Bogu. Zamolimo Gospodina Isusa da preobrazi naš svijet u sebi. Amen. Preuzeto i prevedeno s: www.christdesert.org Prijedlog za propovijed (3) "Nova kvaliteta života" „I ako sam u sebi nisi kod kuće, onda nigdje nisi kod kuće“, rekao je prije nekoliko godina Peter Horton. A gdje si ti, gdje smo mi kod kuće? Biblijski tekstovi današnje druge korizmene nedjelje sadrže ovo pitanje. Ovdje najprije susrećemo Abrahama. Bog mu jednostavno i gotovo strogo naređuje da ostavi sve i krene u jednu zemlju koju će mu Bog pokazati. Abraham prima obećanje, ali ništa konkretno. I on napušta svoj zavičaj i ide u nepoznato. Zatim kratki ulomak iz Druge poslanice Timoteju: Kao i Pavao, tako i Timotej mora biti spreman trpjeti za evanđelje. Jer, slomljena je moć smrti, a već je nastupio neprolazni život. I ovdje odzvanja zahtjev da se napusti ono sigurno i blisko radi jedne nove životne kvalitete, koju se ne može odmah shvatiti. U današnjem se Evanđelju doživljava ovaj novi život: Petar, Jakov i Ivan idu s Isusovom na visoko brdo i osjećaju se kao u devetom nebu. Isus se pred njima preobražava u nebesko biće, razgovara s Mojsijem i Ilijom. Petar bi rado zadržao ovo svjetlo i ljepotu, htio bi sagraditi sjenice i živjeti ovdje. Ova tri biblijska teksta pojašnjavaju: Stvarni i najvažniji svoj dom nalaze ljudi, koji Bogu vjeruju, ne ovdje na zemlji, nego radije u nebu. Ili, kako kaže Pavao, preko Evanđelja. Možda ste i vi već doživjeli jedan takav trenutak kao Isusovi učenici na brdu preobraženja: vrijeme gubi svoju stvarnost, sve postaje čudesno svijetlo i privlačno. Ali, iznenada se pojavljuje sjena – trenutak sreće je nepovratno prošao. On, međutim, ostaje u duši i daje čovjeku novu snagu. Slično su iskustvo doživjeli i Abraham i Pavao da bi stekli snagu za odlučnu promjenu u životu. Oni su znali, ili su se nadali, da ih njihov novi put dovodi bliže nebu. Možda je to ona domovina koju oni nakon toga u sebi nose i svugdje je nalaze. O učenicima, Abrahamu i Pavlu znamo da oni ni nakon toga nisu imali nikakav automatski kompas koji bi ih vodio pravim putom. Nisu samo doživljavali patnju i razočaranje, nego su ponekad i zalutali. Uvijek je nailazio nekakav oblak koji bi im prekrivao svjetlo. Stalno će se pitati nije li njihovo sjećanje samo želja, iluzija… Ali, uvijek su i dalje išli tim svojim putom. Oni su, dakle, u samima sebi „kod kuće“, da se opet vratimo Peteru Hortonu. Njima više nije potrebna nikakva stalna kuća, nikakva lažna sigurnost. Oni imaju iskustvo koje im nitko ne može uzeti. Ipak, oni istodobno nisu u sebi kod kuće; oni su u traganju za nebom koje su jednom iskusili. Oni su nemirni putnici koji traže put. Oni se ne vežu za zemlju onako kako to drugi žele i čine. Ali, oni su blagoslov. Zahtjev i obećanje Božje Abrahamu vrijedi sigurno za sve koji u njegovo ime napuste svoju vanjsku domovinu. Tko u sebi nosi komadić neba, tko je u traganju za ovakvim nebo, taj je blagoslov za sve druge. Nama su potrebni ljudi koji su nas u našem životu podsjećaju na nebo. I stoga bi zahtjev druge korizmene nedjelje nama mogao glasiti: „Napusti sigurno i traži obećano!“ (KNA) Prijedlog za propovijed (4) "Predokus budućeg života" Drage sestre i braćo, Već smo se malo i naviknuli na Isusova čudesa. Isus liječi ljude, hrome, slijepe i gluhe, ide po vodi. Već smo pomalo naviknuli na ova čudesa zato što razumijemo njihovo značenje: Bog se objavljuje kao dobri Bog koji nam želi samo dobro. On želi naše spasenje i zato nas liječi. To što Isus stišava oluju, budi mrtve na novi život, ide po vodi: sve ovo nam ovo želi pokazati da je on gospodar nad onim što nas ugrožava. Ovdje se, nažalost, često pojavljuje misao da se ova Isusova čudesa uopće nisu dogodila. Čak i mnogi egzegeti, učeni ljudi koji se bave Svetim pismom, danas govore da izvještaji o Isusovim čudesima samo žele pokazati tko je bio Isus – i da se ova čudesa vjerojatno nisu ni dogodila. Nikako nisam pristalica ovog mišljenja i ne mogu shvatiti kako se takvo mišljenje može složiti s iskrenom vjerom. Ako je Isus Krist Sin Božji, kojemu je, kako sam kaže, dana sva vlast na nebu i na zemlji, ako je jednak svome svemogućem Ocu, koji je sve stvorio, i to iz ničega, tada se ne može shvatiti zašto bi njega nekakva mala oluja na malom jezeru mogla uznemiriti. Ali, mora se priznati da se može malo posumnjati u izvještaje o ovim čudesima. Čak su i apostol Petar i drugi Isusovi učenici tu i tamo posumnjali da ih možda nisu prevarila njihova osjetila pa su vidjeli ono što se zapravo nije dogodilo, ili da su čak – kao Petar na jezeru - vidjeli utvaru. Stoga je čudo, u kojemu smo danas upravo čuli, od temeljnog značenja: ovdje Isus pokazuje nešto od svoga božanstva. Ovdje očituje zašto on sve te čudesne stvari može činiti. Razumljivo je da Isusa apostoli ne mogu vidjeti u punini njegova božanstva – to nama ljudima u ovom svijetu ostaje sakriveno i zbog toga se moramo strpjeti do kraja ovoga života. Ali, dovoljno je da bi se apostoli, prije svih drugih Petar, ipak uvjerili: Isusa, u nadzemaljskom svjetlu, izvan vremena i prostora – u razgovoru s davno umrlim Mojsijem i Ilijom – potvrđuje božanski glas njegova Oca. Tko je to doživio, za njega je ozdravljenje slijepoga ili umnoženje kruhova gotovo svakidašnji događaj. Tko zaista vjeruje u Isusovo božanstvo, ne bi trebao imati poteškoća s izvještajima o Isusovim čudesima. Tko je uistinu kršćanin – a to je netko, kako kaže apostol Pavao – tko vjeruje da je Isus Krist Sin Božji, tomu nije teško vjerovati i u Isusovo uskrsnuće i uzašašće na nebo. Svako čudo koje Isus čini nije nikakav tehnički trik kojim on želi zaprepastiti svoje slušatelje, nego je objava njegova božanstva. On nam time želi nešto reći. Svako čudesno ozdravljenje želi pokazati njegovu ljubav prema ljudima, svako čudo nad prirodom njegovu božansku moć. A čudesni događaj na brdu preobraženja je čudesno obećanje života poslije smrti. Ovdje se, naime vide i ljudi koji su davno umrli. Ovdje ćemo, u ovom sjajnom svjetlu, biti i mi nakon svoga uskrsnuća – točno kao Mojsije i Ilija. I ništa od onoga što smo gubimo na zemlji ne može se nikako usporediti s ovim iskustvom: Gospodine, da načinimo tri sjenice, ovdje nam je jednostavno lijepo. Kristovo preobraženje je predokus našega budućega preobraženja. Bit ćemo kao Krist. I to je značenje Kristova preobraženja o kojemu govori današnje Evanđelje. Preuzeto i prevedeno s: www.karl-leisner-jugend.de/predigten.htm
|
|
