Tekst i snimke: Marijan KARAULA

Putujete li automobilom iz Doboja preko Stanara, Dragalovaca, Prnjavora i Klašnica u Ivanjsku kod Banje Luke, zacijelo ćete vrlo brzo duž ceste primijetiti golem, gotovo zastrašujući broj crnih mramornih spomen-obilježja, skupocjenih ili manje skupocjenih, koji bi, valjda, putnike (ne)namjernike trebali podsjećati i upozoravati kako je netko upravo ondje prije izvjesnog vremena u prometu tragično završio svoj ovozemaljski život. Na jednoj okuci u Prijakovcima čak četiri spomenika jedan blizu drugoga! Jednako tako ne možete ne vidjeti i dosta oglasa o prodaji stambenih zgrada ili čitavog obiteljskog imanja; njih je, istina, manji broj i puno su skromnije, stidljivije ponuđeni: jednostavno, na komadiću otesanog drveta ili prikladnog kartona!

No koliko god se trudili, nećete na magistralnom putu od Banje Luke prema Prijedoru naići na smjerokaz koji bi vam pomogao da sretno privedete kraju svoje putovanje u ovo potkozarsko selo, iako se ono nalazi samo nekoliko desetina metara udaljeno od prometnice. Da ne biste, naime, dugo lutali, valja vam znati da su odnedavno sadašnje političke vlasti nepravedno otele Ivanjskoj njezino više od tri stoljeća staro ime i da je ona sada – Potkozarje . A tražite li u selu župnu crkvu, valja vam također znati da s magistralne ceste treba skrenuti na dvanaestom kilometru, u Mišinu Hanu i, prošavši prugu i selo, voziti se blagom uzbrdicom do kraja preuskog četirikilometarskog puta, sad loše asfaltiranog, sad samo makadamskog.

- Nije ovdje tako strašno kako na prvi pogled izgleda - s osmijehom na licu dočekuje me pred novom župnom kućom mladi i stasiti župnik fra Miroslav Kljajić i odmah, nakon što sam pred njega razastro svoju znatiželju, kaže da se osamljena ivaštanska župna crkva Uznesenja Marijina nalazi zapravo na teritoriju sela Ružići, pod šumovitim pazuhom planine Bobije. Istodobno, kao da me htjela uvjeriti u istinitost župnikovih riječi, i ta je listopadska subota bila prepuna toplog sunca, a jesen je one pitome bobijske brežuljke obukla u raskošno odijelo s desetinama raznih tonova smeđe boje.

Ime je Ivanjska, kažu, najvjerojatnije dobila po redovnicima viteškog reda ivanovaca, koji su na ovim prostorima u 14. stoljeću imali svoj samostan i crkvu sv. Ivana. Crkva se, naime, spominje u izvješću Zagrebačke biskupije davne 1334. godine kada su toj biskupiji pripadali i ovi krajevi. Drugi opet, tragajući za podrijetlom imena Ivanjska, spominju stari grad Ivangrad koji se navodno nalazio na ovom području.

I župa Ivanjska je vrlo stara, njezino korijenje seže sve do dalekog 14. stoljeća. Istina, sijelo joj je tog i sljedeća dva stoljeća bilo u Gornjem Dragočaju i zvala se župa Dragočaj . S tim je imenom spominju biskupi fra Marijan Maravić i fra Nikola Olovčić, koji piše da je 1672. ona imala 1.200 vjernika. No, krajem 17. stoljeća, zbog nepodnošljivog nasilja osmanskih vlasti, pobjeglo je i iz banjolučkog kraja preko Save, - u Hrvatsku, istočnu Austriju i zapadnu Mađarsku - mnogo katolika, a sijelo je župe preneseno u sklonitije i zabitije mjesto Ružići-Mamenice, poznato pod širim imenom Ivanjska, pa se kasnije i župa tako prozvala. Neposredan povod preseljenja bilo je tursko paljenje i uništavanje crkve i župnog stana u Dragočaju.

Početkom 18. stoljeća župa je također prostrana i mnogobrojna; imala je velik broj sela i kuća, ali ju je, kako 1737. piše biskup fra Mato Delivić, bilo lako služiti jer su sela u blizini, na malim brežuljcima, na kojima nema velikog snijega ni dubokih rijeka. Biskup Delivić očito ne skriva svoje oduševljenje ovim krajem kad piše: Ne postoji u cijelom Bosanskom kraljevstvu tako povoljan položaj i prepun katoličkih kuća kao Ivanjska: u više mjesta su katoličke kuće izmiješane s turskim i pravoslavnim i uza sve to, hvala Gospodinu, najpostojaniji su u vjeri, te nitko ni od najstarijih nije mi znao reći da se od tako brojnoga naroda koja duša izgubila . Kao svojevrsnu zanimljivost navedimo samo podatak koji donosi izvješće biskupa Delivića: Ivanjska je tada imala 100 katoličkih kuća sa 747 katolika od kojih je biskup krizmao čak 118!

Putujući Bosnom 1843, svratio se u Ivanjsku i Banjolučanin fra Ivan Frano Jukić te zapisao: Predjelje ovo (od 150 kršćanskih a 50 hrišćanskih kuća) jedno je od najznamenitijih. Kuće po brijegu od svaklen voćnjacima opkoljene, osobito šljivom kao gorom. Više ispod kuća vinogradi. Po srijedi teče nekoliko potoka. Pri brijegu vidi se podor Ivangrad, a unaokolo krda krmadije. Jukić dodaje da u ove prelijepe krajeve sve češće dolaze stranci odnoseći puno toga, a u njima vlada veliko siromaštvo usprkos zemlji toli plodnoj i svakim darom od prirode nadarenoj .

Navodeći da župa broji 2.100 duša i da je u samom mjestu njih 240, povjesničar Vjekoslav Klaić 1878. kaže za Ivanjsku da je liepo predielje kršćansko od 200 kuća (150 katol., 50 pravoslava) nasađeno svakojakim voćem i ponešto vinovom lozom. Na jednom brdašcu urešenom visokimi hrastovi, stoji liepa kuća katoličkoga župnika (prije residencija fratarska) i drvena kapela, a na drugom brdu stoje još zidine porušenoga Ivangrada .

Ta je ivaštanska župa, koja se nekoć prostirala od Vrbasa do Save i bila ljudima i voćem vrlo bogata, rodila tijekom vremena čitav niz novih župa: Bosansku Gradišku, Barlovce, Novu Topolu, Bosanski Aleksandrovac, Mahovljane i Šimiće, a ima i svoju unučad : župu Dolinu koja se odcijepila od Bosanske Gradiške, Miljevac od Mahovljana, Trn od Barlovaca… Osim toga, Katoličkoj crkvi u Bosni dala je zavidan broj svećenika i redovnika franjevaca, među kojima su najpoznatiji provincijal Bosne Srebrene fra Boris Ilovača, spisatelj fra Velimir Ilovača, žrtva Drugog svjetskog rata fra Luka Tešić-Pisarić, brat nesvećenik fra Franjo Majdandžić…

Već biskup Delivić spominje da su u više mjesta ove župe zidane crkve u vrijeme kršćanskih vladara, ali da im se i u njegovo vrijeme tragovi jedva raspoznaju. Jedna od njih, ona u Ivanjskoj, bila je posvećena mučenicima Kuzmi i Damjanu. Sada je na tom mjestu, u neposrednoj blizini željezničke postaje Ivanjska (Potkozarje), katoličko groblje, poznato kao Damjanovac, gdje se prije nedavnog rata često slavila služba Božja, a i sada dolaze onamo na svetkovinu Sv. Ane mnogi domaći i odseljeni vjernici ivaštanske i susjednih župa.

Provincijal Bosne Srebrene fra Bonaventura Benić spominje u svom izvješću u Rim 23. veljače 1768. franjevačku rezidenciju sv. Mihovila u Ivanjskoj i nadodaje da u mjestu postoji i kapelica, ali da se Presveto ne drži u njoj niti se može držati zbog pogibelji nepoštovanja jer je ova rezidencija u lavovskim ustima banjolučkih Turaka . Franjevačko sjedište (rezidencija) bilo je u Ivanjskoj više od stotinu godina, od 1757. pa sve dok nije napravljen samostan na Petrićevcu na samom kraju osmanske vladavine (1875).

Budući da je u Bosni u vrijeme osmanske vlasti bilo vrlo malo crkava - nisu se smjele ni popravljati a kamoli graditi bez dobro naplaćenih dozvola – franjevci su obavljali službu Božju najčešće pod vedrim nebom ispod nekog većeg drveta, na grobljima ili u kapelicama nekog sela skrivenog u šumi ili između dva brda. Jedna takva kapelica bila je krajem 18. i početkom 19. stoljeća i na mjestu gdje su sadašnja župna kuća i župni stan u Ružićima (Ivanjska). No ona je bila tako malena da su se nedjeljama i svetkovinama mise slavile u dvorištu pred kapelom.

Iz ovoga vremena vrijedi spomenuti i jednu zanimljivost usko vezanu uz povijest župe i pastoralni rad u njoj: u Ivanjskoj je, naime, umro i jedan biskup! Bio je to fra Sebastijan Franković, rođen 1800. u Dubrovniku a od 1861. bio je apostolski vikar, odnosno biskup Bosanskog apostolskog vikarijata. Boraveći u kanonskom pohodu ovoj župi, preminuo je u noći s 30. na 31. listopada 1864. Bio je najprije pokopan na mjesnom, tzv. Pratarskom greblju u Mamenicama nedaleko od župne crkve, a 1956. banjolučki biskup dr. Dragutin Čelik inicirao je prijenos njegovih posmrtnih ostataka u ivaštansku župnu crkvu, gdje i danas počivaju.

Sadašnju župnu crkvu sagradio je 1884. župnik fra Marko Marić. Skromnih dimenzija, ona, očito, nije mogla pod svoje svodove na nedjeljna misna slavlja primati puno župljana, čiji je broj iz godine u godinu osjetno rastao. Stoga ju je, po nacrtu trapista brata Eberharda, 1905. nadogradio župnik fra Franjo Valentić, ali je i dalje bila bez zvonika, koji je podignut istom 1934. Nezadovoljni njezinim izgledom i funkcionalnošću, vrijedni su je župljani Ivanjske opet u dva navrata obnavljali; najprije 1954/55. i onda, nakon potresa 1969, prigodom sanacije 1972/73. dogradili joj novi zvonik.

Sličan životni put imao je i župni stan. Onaj prvotni, što ga je 1895. od kamena podigao župnik fra Serafin Jurić, najprije je nadograđen 1939. i potom dva puta obnavljan: 1970. nakon što ga je potres dobro uzdrmao i oštetio i ponovno 1980. No, dok je župna crkva još uvijek, srećom, živa i dobro služi onom malom broju župljana, dotrajao i u nedavnom ratu teško stradao župni stan je porušen a svoje je mjesto 1998. ustupio novoj, modernijoj i prostranijoj župnoj kući.

Neposredno pred nedavni rat župu Ivanjsku tvorila su sljedeća sela: Abrići, Brđani, Cerici, Dvorani, Gagrice, Gradina, Ivanjska, Josipovići, Kozara, Lipovac, Mamenice, Miloševići, Mišin Han, Radinjača, Ružići, Taraševac, Valentići, Vučića Gaj, Vukovići i Žabari. Čak 20 sela u kojima je živjelo 3.524 katoličkih vjernika; petnaest godina ranije bilo je u njima i 4.960 duša. Župljani su živjeli u međusobnoj slozi, pomažući jedni drugima i tako, možda i nesvjesno, nastojeći da njihova župa uvijek bude među prvima. Sela su krasile ulična rasvjeta, namještena ambulanta, škola, uvijek prohodni putovi, uredna domaćinstva, sređene okućnice i sve što je bilo potrebno za solidan život na selu.

I svećenici su rado dolazili pastoralno djelovati u Ivanjskoj jer su znali da će u njoj naići na dobre vjernike i ljude koji su sposobni izaći nakraj s možebitnim problemima i spremno se odazivali na sve seoske akcije, kao što su uvođenje telefona i vodovoda, asfaltiranje putova ili pak obnavljanje župne crkve i kuće…

A onda je planuo rat. Iako je po mnogočemu župa bila daleko od izravnih ratnih djelovanja, nacionalni sukobi ostavili su u njoj duboke i teško izbrisive tragove, itekako su je udaljili od onog prijeratnog brojnog stanja. U svih 20 sela, naime, ostalo je 1995. nevjerojatnih svega 103 župljana!!! Sreća u nesreći jest da nije bilo puno poginulih vojnika; svega 6 osoba smrtno je stradalo, ali ne u ratnim akcijama, nego na radnim obvezama u Bihaću, Glamoču ili Doboju.

Ni crkva nije bila srušena, kako je to bilo u drugim župama, što se možda može zahvaliti srpskim izbjeglicama koje su se naselile u župni stan. Ali su zato oni, kada su 1998. morali napustiti stan, ponijeli sa sobom iz njega sve: dijelove namještaja, kuhinjskog pribora, umjetnička djela i sl. Osim dviju, još uvijek nisu vraćene iz crkve odnesene postaje Križnog puta, a od vrijedne Gospine slike ostao je samo okvir…

Kroz proteklih devet poslijeratnih godina brojno se stanje u župi neznatno popravilo: sada su u njoj 102 obitelji s 210 članova.

- Uglavnom starijih osoba - naglašava župnik fra Miroslav, što ilustrira sljedećim podacima: 35 obitelji ima svega jednog člana, njih 42 imaju dva, dok 4 obitelji imaju po 5 članova… Jedina svijetla točka u ovom pogledu jest obitelj Milenka Bjelkanovića sa svojih 8 članova. Može li onda bilo koji ovdašnji čovjek biti ravnodušan dok se prisjeća prijašnjeg vremena i uspoređuje ga sa sadašnjim doista žalosnim stanjem?

- Ja se sada bavim drugim vidom pastorala, nemam vjenčanja i krštenja, ali obnavljam i gradim kapelice – pomalo šaljivo priča 75. po redu župnik nekad znamenite župe, u kojemu ni ovako njezino žalosno stanje nije ubilo optimizam. Fra Miroslav je u Ivanjsku došao 2001. i u tri godine krstio šestero djece, vjenčao samo jedan par mladenaca (koji je na vjenčanje u rodnu župu došao iz Beča i opet se vratio onamo!) i pokopao osmero domaće čeljadi, ali je zato obnovio tri kapelice na grobljima, napravio potpuno novu na Kozari, raščistio dvorište i priprema se da na proljeće promijeni krov na župnoj crkvi, koji je, kaže, dobro nagrizao zub vremena. Na pet grobalja svakog proljeća slavi misu, kako je to bilo prije rata, jer se pokazalo da su ovo dobre mogućnosti susreta ne samo s domaćim nego prvenstveno s izbjeglim župljanima.

Napomena!
Ovo je samo dio teksta objavljenog u tiskanom izdanju revije Svjetlo riječi. Molimo Vas da se pretplatite i slat ćemo Vam reviju na kućnu adresu.
Slijedite ovaj link i ispunite podatke o sebi.