Mnogi roditelji se srame ovisnosti vlastitog djeteta i ne traže pomoć navrijeme ni na pravi način, a trebali bi, jer je ovisnost o drogi bolest pa tome treba tako i prilaziti

Bernardica Juretić je zasigurno najpoznatija osoba na ovim prostorima u pitanju problematike zlouporabe opojnih droga. Svoju je popularnost u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali i karizmu među ovisnicima, stekla petnaestogodišnjom upornom borbom protiv opojnih droga te je od te pošasti u zajednicama koje je ona osnovala u Hrvatskoj i BiH izliječeno više stotina teških ovisnika. U telefonskoj anketi provedenoj među čitateljicama ženskog tjednika Tena , tada časna sestra Bernardica Juretić izabrana je za ženu godine 1999. Za vrijeme studija u Rimu upoznala se s oboljelima od AIDS-a i terapijskim zajednicama za ovisnike koje su je oduševile svojim radom. Njezinim povratkom sa studija krajem 1990. suočila se s problemom ovisnosti u Splitu. U početku je slala ovisnike u Italiju, a onda je 1992. otvorila Zajednicu Susret u Cisti Velikoj. Danas je ona na čelu Vladinog Ureda za suzbijanje zlouporabe opojnih droga.

Razgovarao: Zdravko KUJUNDŽIJA
Snimio: Vlado ČUTURA

- Koliko je uopće raširen problem zlouporabe opojnih droga u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?

Slobodno bismo mogli reći da je problem droge jedan globalni problem koji, manje-više, zahvaća cijeli svijet. Tako ni Hrvatska ni Bosna i Hercegovina nisu izuzete. Kakvo je konkretno stanje u BiH, nije mi poznato, osim što znam da problem postoji i da ljudi traže pomoć. Nije mi poznato postoji li u BiH jedinstveni registar koji bi pratio broj ovisnika. U Republici Hrvatskoj taj se registar vodi pri Zavodu za javno zdravstvo i imamo službeno registriranih 18.476 ovisnika. Prema nekim spoznajama, broj konzumenata, posebice sintetičkih droga, je vrlo visok.

- Kako biste definirali problem?

Konzumiranje droge za neke je stil života, za neke je to trend, za neke opet samo trenutno stanje. U svakom slučaju to je bijeg od realnosti kojega mladi najčešće nisu uopće svjesni. To je također nesposobnost sučeljavanja sa samim sobom i svakodnevnim životnim problemima, liječenje kompleksa, frustracija i sl.

- Što, prema Vašim saznanjima, uzrokuje da se ljudi odluče na uzimanje droga?

Početna uzimanja su najčešće isključivo kušanje. Vrlo često je to u okviru neke zabave, druženja, tuluma. S vremenom, za neke, to postaje stil života. Za neke to, nažalost, postane lijek za sve njihove probleme. Ono što je žalosno jest činjenica da mladi ne razmišljanju da će im to kad-tad doći na naplatu. Nitko od mladih koji počnu konzumirati neku drogu ne misli da će postati ovisnik. Dapače, svi oni čvrsto vjeruju kako to nikada neće biti i kako se to njima neće dogoditi. Nažalost, vrlo često se dogodi da velik broj njih postanu ovisnici. U biti se radi o psihički labilnim strukturama ličnosti.

- Komune su valjda najpoznatiji metoda odvikavanja?

Psihoterapija je poznata kao djelotvorno sredstvo za rješavanje problema. Droga je problem i njega je moguće riješiti ako to osoba hoće i ako prizna da ima problem. Komune nisu ništa drugo nego mjesta gdje se pruža ta vrsta usluge. Naime, ovisnici u komunama, uz pomoć terapeuta i drugih ovisnika, rade na sebi. Upoznaju sami sebe, pokušavaju otkriti što ih je dovelo do droge, raditi na tome. Smisao komune je pomoći osobi da pronađe smisao života i da nauči prazninu u sebi, koju je popunjavala drogom, popuniti nečim drugim. Čime, to se ostavlja kao slobodan izbor osobe. Ne smije joj se ništa nametati jer je to onda zamjena jedne ovisnosti drugom. Komune su zapravo mjesta grupne psihoterapije. Uz to, u nekima, postoji i individualni tretman. One su se pokazale efikasne i postale su po tome poznate jer su dale najbolje rezultate.

- Kako se obitelj treba postaviti u odnosu prema onom koji se liječi? Koliko je važna podrška društva?

Vrlo je korisno da se za vrijeme liječenja vlastitog djeteta i sama obitelj uključi u tretman. Neke zajednice imaju grupe roditelja gdje roditelji paralelno prolaze isti program koji prolazi i njihovo dijete, naravno na drugi način. Udruga obitelji pomaže roditeljima koji su zbunjeni, bijesni i koji pate, često na granici očaja, i koje njihova djeca ovisnici vrlo lako mogu ucijeniti svojim osjećajima, pružajući im jednu valjanu i čvrstu potporu da bi mogli steći mir i čvrstinu i ne samo kontrolu nad svojim osjećajima, shvaćanjima, već i da prihvate pravilan stav u vrlo kritičnoj situaciji. Dobro je da oni ne donose nikakve odluke pod pritiskom patnje i zbunjenosti.

Prva je pogreška što roditelji padaju na ucjenu kojom djeca ucjenjuju njihove osjećaje nastojeći ih skrenuti s toga puta mjerama zasnovanim na popuštanju i potpuno pogrešnim osjećajima: bila bi to jedna neodgovorna ljubav, rekli bismo pogibeljna.

Druga je pogreška ta što roditelji zbog stida i očaja šalju djecu u udaljene zajednice. Iskustvo nas uči da se djeca vraćaju u svoj poznati svijet koji se nije promijenio i često se vraćaju drogi.

To nam govori o tome koliko roditelji trebaju sami na sebi raditi, na svojim osjećajima (strah, očaj, neodgovorna ljubav, anksioznost, lako podlijeganje emocijama) i pogrešnim stavovima. Međutim, prihvat u samoj obitelji ponovno između roditelja i djece uspostavlja jedan međusobni odnos i dijalog koji je droga grubo prekinula. Mladi imaju svoje posebne skupine i roditelji svoje, tako da jedni i drugi, uz pomoć skupina s kojima se susreću, uče međusobno komunicirati na nov način stvarajući jedan novi, jasniji i čvršći osjećajni odnos. Roditelji nakon toga nastavljaju svoj tijek terapije, od skupina prihvata kroz skupine kao što su terapeutska zajednica i zajednica za ponovno uključivanje u život. Tako radeći na sebi u različitim skupinama, mladi i njihovi roditelji prolaze kroz jednu usporednu terapiju.

Roditelji moraju imati čvrst stav u odnosu na djetetov boravak u zajednici, a to znači da dijete mora biti svjesno činjenice da je ovisnik i da su toga svjesni i njegovi roditelji te da je on stoga i u zajednici. Roditelji podržavaju njegovo liječenje, ali ukoliko dijete prekine tretman, nema mu povratka u obitelj. Jedino tako čvrstim stavom roditelji mogu održati motivaciju djeteta da boravi u zajednici. Bitna je podrška obitelji i društva i nakon završetka programa, da se ovisnik što bezbolnije resocijalizira u društvo.

- Kako prepoznati osobu koja uzima drogu?

Nije jednostavno prepoznati osobu koja uzima drogu, a posebno ne one koji uzimaju sintetičke droge. Stručnjacima to nije problem, ali roditeljima sigurno jest. Najprije, nitko od roditelja ne želi vjerovati da mu je dijete konzument ili ovisnik i sve što bi moglo asocirati na to, oni automatski odbijaju. Svako konzumiranje droga izaziva promjene u ponašanju, no kako se s konzumiranjem najčešće počinje u fazi puberteta, kada su mladi inače skloni učestalim promjenama raspoloženja, roditeljima je lakše povjerovati da se radi o pubertetu. Ako je roditeljima sumnjivo ponašanje njihove djece, onda je najsigurnije da u ljekarnama nabave testove na drogu i testiraju dijete.

Napomena!
Ovo je samo dio teksta objavljenog u tiskanom izdanju revije Svjetlo riječi. Molimo Vas da se pretplatite i slat ćemo Vam reviju na kućnu adresu.
Slijedite ovaj link i ispunite podatke o sebi.