Poštovani gospodine uredniče!

U listopadskom izdanju Svjetla riječi objavljen je članak novinarke Željke Gutalj Crkva – možda nakon moje smrti (str. 26-28). Budući da se u članku spominje nemogućnost dobivanja odgovora na postavljena pitanja Nadbiskupskom ordinarijatu vrhbosanskom, želim pojasniti radi čega to nije učinjeno.

Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski je primio Vaš dopis 29. rujna 2004. godine u 14.35. U tom dopisu Vi kažete da Svjetlo riječi priprema istraživački tekst o izgradnji vjerskih objekata u Kantonu Sarajevo i poteškoćama na koje nailaze određene vjerske zajednice. U cilju objektivnog informiranja našeg čitateljstva, molim Vas da nam odgovorite na donja pitanja u najkraćem mogućem roku (do 30. rujna). Dakle, nije se radilo ni o 48 sati, kako autorica teksta navodi. U telefonskom razgovoru s autoricom članka koji je prethodio ovome dopisu ja sam već najavio da neće biti moguće odgovoriti na tražena pitanja u vremenskom roku koji je bio postavljen. No budući da mi je već bilo rečeno da se radi o istraživačkom tekstu, predložio sam da se pitanja dostave napismeno kako bi se onda moglo pomoći objektivno informiranje čitateljstva, kako Vi navodite u svome dopisu. Moje shvaćanje istraživačkog teksta je bilo da se taj tekst objavljuje nakon što se određena materija istraži u jednom razumnom roku. Ali odgovoriti na zahtjevna pitanja poput vaših u manje od 24 sata jednostavno nije moguće.

Uzmimo kao primjer samo Vaše prvo pitanje: Za koliko crkava i ostalih objekata koje služe vjerskim zajednicama ste od 1992. godine pa do danas uputili nadležnim organima molbe za izgradnju, i koje su to lokacije? Molili bismo što preciznije datume i adresante na koje su molbe upućene. Vi vjerojatno znate da, po ustrojstvu Katoličke crkve, župa gradi crkvu, a samim time i traži dozvolu za njezinu izgradnju. Čak i približno precizan odgovor na ovo pitanje, pogotovo u pogledu datuma i adresanata, zahtijevao bi daleko više vremena nego što ste Vi dali.

Ali mi dopustite da izrazim i svoje generalno negodovanje u pogledu spomenutoga teksta. Iz cjelokupnog članka je vidljivo da je istraživački tekst rađen u dva-tri dana pred zaključivanje broja. Ja ne znam što je razlog da se tako ozbiljnoj tematici pristupilo na takav način. Ali znam da je jedan mjesečnik kao što je Vaš imao puno više vremena između dva broja da bi se posvetio dobivanju informacija radi objektivnog izvještavanja svoga čitateljstva. Također znam da čak i dnevni listovi istraživačkim člancima posvećuju puno više vremena negoli dva-tri dana. Ozbiljne novine to rade radi etičkih načela ali i svijesti da je djelomična istina često jednaka neistini. Uostalom, ako se radi o istraživačkom tekstu, objektivnom informiranju čitateljstva i važnim temama kao što je položaj jednog naroda u određenoj sredini, onda je uvijek bolji izbor objaviti tekst nakon što se dobiju sve relevantne informacije nego radi nedostatka materijala ili nekog drugog trivijalnog razloga objavljivati tekstove s nepotpunim informacijama. Ljudi nisu krivi što idu petkom na džumu ili imaju drugih tekućih poslova te ne mogu odgovoriti na pitanja u nerealnom vremenskom periodu.

Iskustvo me uči da to ne očekuju ni daleko poznatiji časopisi i novinari.

Dragi uredniče!

Željela bih Vam prvo reći da ja i moja obitelj uživamo čitajući Svjetlo riječi . Drugo, više puta dok čitam list, mislim odgovoriti na neke teme pa ću to učiniti sada.

Mislim da po drugi put objavljujete temu Kako čitati Bibliju? , pa sam se malo čak rastužila. Zato što mislim da nedostaju konkretni postupci za jednog običnog vjernika koji nije još iskusio svoju vjeru u tom području. Ja sam tek ovu zadnju godinu dana otkrila kako da mi Biblija služi u mom životu. Moram ispovjediti da sam od protestanta dobila najprije tu pouku. Kasnije sam otkrila da su i sveti Franjo i sveta Terezija isto tako tražili Božji odgovor u Bibliji.

Kada imam u životu neka pitanja koja ne mogu sama riješiti, najprije se pomolim u tom duhu. Nekada molim krunicu ili samo sedam Očenaša, Zdravom arija i Slava Ocu i nakon toga otvorim Bibliju. Ako je moja molitva bila iskrena, Bog je na moje pitanje odgovorio!

Redovno čitam Svjetlo riječi i moram priznati da je revija super.

Sadržaj je, po meni, kompletan; ima za svakoga ponešto, od najmlađih do najstarijih.

Malo sam iznenađena malim odazivom naših ljudi za one koji traže pomoć (Kap dobrote). Pa, evo, želim da od svoje prve učeničke plaće (670 CHF) odvojim jedan dio (200 CHF) i pomognem onima kojima je pomoć potrebna.

Neka ovo bude poticaj i drugima koji zarađuju mnogo više da se uključe u akciju pomoći.

Pomoći nekome u nevolji znači spasiti jedan život!

Puno pozdrava!

Poštovano uredništvo!

Došavši s rane mise u nedjelju (10. listopada), uključio sam radio koji je vrvio reklamama i oglasima za udomljenje pasa. Pomislio sam da bi bilo ljepše kada bi se reklamirala djeca bez mame i tate, koja su dar Božji, a za koju se nema tko brinuti.

Treba cijeniti sve svećenike koji pravo odgajaju i koji reklamiraju dijete, brak, nedjeljnu misu, posjet baki i djedu ili osamljenima radije negoli psa. Izuzetno cijenim ono što radi pater J. Zovko na Širokom Brijegu kako bi pomogao osobi, a ne psu.

Prije ste se borili protiv bezbožnih komunista, a sada biste se trebali boriti protiv bezbožnih Hrvata koji više pažnje posvećuju psu negoli djetetu. Uvjeren sam da i danas ima dobrih duša koje radije vode sina ili unuka nego nekog psića.

Svako dobro uz dužno poštovanje.

U rujanskom broju mjesečnika Svjetlo riječi, u rubrici Riječ čitatelja objavljen je kratki prilog pod naslovom Spontani pobačaj , potpisan oznakom Vaša pretplatnica, Ivana .

Naime, čitateljica iz Slavonije piše da je osobno doživjela spontani pobačaj svoga začetog djeteta, zbog čega je vrlo žalosna i ne može prihvatiti tvrdnje liječnika i njihovo objašnjenje da je to jednostavno normalno, da se to događa, a da to nije ništa strašno , dok je to za nju upravo strašno!

Njoj je, kaže, to teško prihvatiti jer je već zavoljela to svoje nerođene dijete i veselila mu se! Također, piše: Poljulja vam se i vjera, jer se zapitate zašto Bog to dopušta, a i on je toliko volio djecu?!

Meni je taj rujanski broj Svjetla riječi dospio u ruke kasno, pa nisam stigla odgovoriti za listopadski broj, zbog čega, evo, odgovaram sada. Čitateljicu mogu zaista potpuno razumjeti, i njezinu žalost za izgubljenim djetetom, iako, hvala Bogu, nisam prošla njezino žalosno iskustvo.

Naime, majka sam četvero sada već odrasle djece, a ujedno sam i liječnica i predsjednica humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, koja je osnovana na Blagovijest 25. ožujka 1990. godine.

Mogu reći da je za mene osobno saznanje o svakoj mojoj trudnoći, to jest o Božjem daru novog začetog djeteta, bila najveća sreća moga života. Posebnu sam takvu divnu sreću osjećala saznanjem o pojavi moga prvog začetog djeteta. Osjećala sam se zaista, doslovce rečeno kao na krilima, i uvijek kažem da je ta vijest bila najsretniji trenutak u mome osobnom životu. Mislim da je prirodno i jedino normalno da takvu sreću osjeća svaka prava majka u normalnim uvjetima braka, sa svojim voljenim suprugom i ocem djeteta, bez obzira na sve druge poteškoće u kojima bi se mogla naći ta obitelj.

Stoga u potpunosti razumijem tugu majke kojoj se smrću njezinoga nerođenog djeteta tako drastično prekidaju svi njezini snovi o tome djetetu i zajedničkoj budućnosti. Ipak, svaka zrela žena, kao majka toga nerođenog djeteta, i muškarac, kao otac, svakako lakše ili teže trebaju i moraju, uz Božju pomoć i pomoć bližnjih, prihvatiti tu bolnu i gorku činjenicu, jer drugog izlaza nemaju, ali doista i dobro razmisliti zašto je do takvoga bolnog svršetka došlo, te poduzeti sve moguće, eventualno potrebne, zdravstvene mjere kako se takav ishod nove trudnoće ne bi ponovio.

Iako je sam naziv pobačaj (baciti nešto) potpuno moralno neprihvatljiv u odnosu na dostojanstvo ljudskog bića, i onda kad se radi o tjelešcu nerođenog djeteta koje je spontano prestalo živjeti, a pogotovo kada se radi, na najveću žalost, o namjerno, od ljudske ruke prekinutom dragocjenom životu, a zatim još o njegovu pobačaju , bacanju u prljavi otpad, ipak je dobro znati ono što znaju i što su istražili znanstvenici, a to je da čak i do 70% začete dječice spontano, na samom početku razvitka, završava svoj život. Najviše se to događa u prvoj fazi života i prije vremena sljedeće ženine menstruacije, tako da ona i ne zna da je bila trudna.

Jedan dio začete djece spontano završava život u različitim daljnjim fazama razvitka, kada žena već zna da je trudna. Budući da je to naša bolna stvarnost, bilo bi potrebno da se za izmještanje mrtvog tjelešca nerođenog djeteta nađe bolji izraz od riječi pobačaj , koji bi uključivao više poštovanja prema mrtvom ljudskom biću. Nakon spontanog prestanka života to se tjelešce najčešće spontano izmjesti u vanjsku sredinu iz maternice ili pri tome liječnik treba pomoći. Osobito je strašno namjerno uništiti život najnedužnijega i najnemoćnijega ljudskog bića, nakon čega svakako treba to tjelešce ili njegove dijelove odstraniti, pa onda cjelokupni taj užasni namjerni čin i postupak nazivati pobačajem, to jest bacanjem u smeće, ili, još morbidnije, koristiti u kozmetičke i farmaceutske svrhe.

I sama naprijed rečena čitateljica Ivana, a i mnogi drugi se ljute i na Boga, a i vjera im se ljulja zato što Bog dopušta takvo stanje, gdje velik broj nerođene djece vrlo rano spontano završava svoj život.

No, mi bi ipak trebali znati i shvatiti da je trojedini Bog sama ljubav, da je svijet i prirodu i ljude stvorio iz ljubavi, da upravlja svemirom po zakonima prirode, koje je sam uspostavio, da najviše voli i cijeni čovjeka, da mu je stalo da vlada najbolji sklad i ljubav između Njega i čovjeka, čovjeka s čovjekom i sa cjelokupnom prirodom, te iako vodi brigu o svakom pojedinom biću u prirodi, posebno o svakom čovjeku, i želi da mi ljudi živimo u međusobnoj ljubavi i molimo jedni za druge, pa tako i za živote nerođene djece, on ipak uvijek postupa pedagoški i svrsishodno, po svojoj svetoj volji. Mi samo trebamo imati ljubavi i povjerenja prema Bogu i ljudima i prema prirodi oko sebe, te živjeti prema Božjim zapovijedima, s pouzdanjem u Boga i s vjerom da Bog nama uvijek želi samo dobro, bez obzira kroz koje poteškoće prolazili na svome putu života.

Glede novorođene djece, kao i svih drugih novostvorenih bića, Bogu je iznimno stalo do toga da ta djeca budu što zdravija i sposobnija za život. Ponekad, naravno, iz svojih razloga daruje dragocjeni život i nekima manje tjelesno i duševno cjelovitim i sposobnim, ali od svih nas očekuje da s najvećom ljubavlju prihvaćamo i tu svoju braću, a to prihvaćanje posebno očekuje od majki i očeva tako oštećene djece. I oni su, svaki za sebe, a trebali bi biti i za sve nas, najveća vrijednost samim tim što su ljudi, a također što i oni mogu učiniti veličanstvena djela, na razne načine, za ljudsku zajednicu.

Stvaranje najkvalitetnijih ljudskih jedinki Bog je predvidio već kod samog začeća.

Naime, poznato je, ili bi trebalo svima biti poznato, da u tijelu svake mlade i zdrave žene u jednom duljem plodnom razdoblju njezina života, pod utjecajem određenih hormona, svakoga mjeseca sazrije jedna jajna stanica (iznimno dvije ili tri), koja, zaštićena u blizini svoga nastanka i izlaska, u jajovodu, živa samo dva-tri dana, čeka mušku spolnu stanicu da bude oplođena.

Muškarac u jednom spolnom činu u nekoliko kubnih cm spolne tekućine izbaci nekoliko stotina tisuća muških spolnih oplodnih stanica - spermatozoida. Svi oni nakon spolnog čina, kao trkači, kreću velikom brzinom prema ženskoj spolnoj stanici. Na tome dugom putu Bog je predvidio mnoštvo silno velikih zapreka, reklo bi se brda i dolina, scila i haribda, a samo jedan može biti pobjednik, i to onaj koji je prvi dotaknuo žensku spolnu stanicu. To obično bude najjači i najkvalitetniji i najsposobniji trkač, dok drugi svi zaostaju i ugibaju na putu. No, dogodi se da ni taj najsposobniji u svome okruženju, iz raznih razloga nije baš naročito kvalitetan ili nije kvalitetna jajna stanica. U tom slučaju to začeto djetešce nije sposobno za dugi i naporni put sazrijevanja, te njegov život spontano malo ranije ili malo kasnije prestaje. Ako se to dogodi prije termina slijedeće menstruacije, žena ni ne zna da je bila trudna. Ako se život djeteta slabog zdravstvenog stanja nešto dulje nastavi, žena zna da je trudna, te ako djetetu nešto kasnije život spontano završi, majci i ocu je to naravno žao, ali se ipak moraju pomiriti sa činjenicom da je dijete bilo slabo i nesposobno za život, te da je takav završetak najbolje rješenje.

Moje je mišljenje i savjet da sve mlade osobe, i djevojke i mladići, prije braka i u braku trebaju puno razmišljati i učiti o očuvanju svoga zdravlja u moralnom, biološkom, psihičkom, psihološkom i sociološkom smislu. O usklađenosti svih tih elemenata i o formiranju ispravnih stavova u životu ovisi cjelokupno zdravlje. Posebno treba paziti na svoje moralno i spolno ponašanje prije braka i u braku.

Naime, poznato je da u Republici Hrvatskoj već ima oko 30% neplodnih brakova. Uzrok neplodnosti nije samo na jednoj strani, to jest na strani žene, nego je gotovo podjednako i kod žene i kod muškarca. Gorka je činjenica da mlade žene ili djevojke koje su učinile namjerni prekid života svog nerođenog djeteta, takozvani abortus ili pobačaj, u više od 50% slučajeva ostaju zbog pratećih upala i ožiljaka neplodne. Ima naravno i drugih uzroka neplodnosti i kod žene, kao i kod muškarca, tako da ne treba svaku neplodnu ženu odmah okrivljivati da je to zlo prethodno napravila.

U današnje vrijeme, kada je zbog ljudske nebrige i pohlepe došlo do velikih ekoloških zagađenja prirode, te desetljećima enormne uporabe raznih pesticida i herbicida u poljoprivredi, uz štetne dodatke životinjama koje služe za ljudsku prehranu, nije moguće očuvati dobro zdravlje ni biljaka ni životinja, pa tako naravno ni čovjeka, koji je sastavni dio cjelokupne prirode.

Stoga nije čudo da je u novije vrijeme sve više i spontanih smrti nerođene djece, ili, kako se kaže, spontanih pobačaja. Dakle, trgnimo se kao razumna bića i budimo svjesni toga teškoga stanja za ljudsko zdravlje i zdravlje prirode. Ako već moramo udisati loš zrak, piti lošu vodu, jesti nezdravu hranu, ne moramo se dodatno trovati cigaretama, alkoholom, drogama, neumjerenošću u hrani, neograničenim sjedenjem pred televizorom, stalnom vožnjom u autima i na najkraće relacije, međusobnim svađama, sukobima, pohlepom, nemoralnostima svih vrsta itd., što nam sve komplicira i otežava život.

Ipak, uz dobru volju i Božju pomoć, moguće je poboljšati stanje u nama i oko nas, pa tako spasiti i svoje cjelokupno zdravlje i zdravlje prirode. Nastojmo o svemu imati ispravne stavove i u svojoj okolini širiti dobro raspoloženje, uz ljubav prema svim ljudima, pa i prema zlima, jer nisu oni samo zli, nego su u prvom redu žrtve Zloga, pa ih prvenstveno treba žaliti, a naravno, na human i za sve dobronamjeran način, i sprječavati da čine zlo. Posebno je prava i odgovorna ljubav i strpljenje potrebno u braku i obitelji. Teško će žena biti zdrava i smirena u trudnoći i nositi zdravo dijete, ako nema razumijevanja i pažnje, najprije od svoga supruga, a i svih ostalih bližnjih u obitelji i šire. Novostvoreno, od Boga darovano dijete, kao najdragocjeniji dar, trebaju zavoljeti i majka i otac, kao i svi ostali odmah od začeća. Neka mu se svi vesele i raduju, neka znaju da je živo-živcato od one prve oplođene stanice i da je jedinstveno u svijetu. Neka znaju da je u njegovoj genetskoj strukturi, koju je naslijedilo i od majke i od oca i svih svojih predaka, unaprijed sve zapisano. Zna se odmah je li to dječak ili djevojčica, kakve će mu biti oči, kosa, na koga će sličiti... Ono intuitivno osjeća voli li ga se i na njega prelazi svako dobro ili loše raspoloženje njegove majke i utječe na njegov razvitak. Neophodna je svaka ljubav i pažnja prema majci trudnici, kako bi ona sretna i zadovoljna nosila svoje dijete i donijela ga do poroda i na ovaj svijet u svoju sretnu obitelj i domovinu, gdje mu se svi vesele. Ujedno preporučujem mladim ženama i muževima da se ni u kakvim uvjetima ne plaše novih života, jer lijepo je naš narod davno rekao: Koga je god Bog stvorio, i košulju mu je skrojio! Uz život po Božjim zapovijedima, Božja pomoć sigurno neće izostati i riješit će se sve poteškoće, ako je potrebno čak i izvanredno, na čudesan način.

Dr. Ružica Ćavar

predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj