Generalno se može reći da su djedovi i bake, ukoliko u pravilu djeluju u skladu s obiteljskim zahtjevima, dragocjeni odgajatelji i članovi obitelji

Piše: Lucija K. PETROVIĆ

Iskreno, za svoju bih djecu učinila sve , kaže jedna gospođa. I tu ne bi bilo ništa čudno da se ne radi o starici sa 65 ljeta, koja i pored toga što ima dvije kćeri, isto toliko zetova, troje unučadi i manji stan u Zagrebu, razmišlja je li sebična zato što traži malo životnog prostora – svoj krevet, svoj prozor i pogled u kojemu uživa četiri desetljeća i što se ne može prisiliti na odluku, koju svi od nje očekuju, da ode živjeti u starački dom . Dapače, u pismu adresiranom na jednu od dnevnih novina, ona piše:

Osjećam grižnju savjesti što im (misli na djecu, prim. a.) ne pomažem sada kada im je možda najpotrebnije. Pitam se nije li moj strah od preseljenja pretjeran, jer su mnogi sretni u domu. Barem tako pričaju. No, ja sam vezana čak i uz pločice u svojoj kuhinji, jer svaka od njih ima svoju priču, a to je nešto što moja djeca ne mogu razumjeti, pa im o tome ne želim ni pričati.

Riječima punim gorčine ova se starica pita treba li uz to što čuva unučad, skuha ručak, stoji uvijek na usluzi svojoj obitelji učiniti i ono posljednje – izabrati starački dom da bi oni bili sretni. Ili bolje rečeno, ima li pravo na svoju mirnu, sretnu starost?

Ovakvih primjera ima mnogo. O njima se 1. listopada, na Međunarodni dan starih osoba, nije mnogo pričalo. Ovaj datum su u Bosni i Hercegovini, kao i mnoge druge, za obične ljude, bitne dane, obilježile tiskovne konferencije za novinare. Uglavnom se pričalo o Programu kućne njege za osobe kojima je ta pomoć neophodna. I to sve pod motom Starenje počinje rođenjem . Nažalost, mnogo je sinova i kćeri zatvorilo oči pred činjenicom da su im roditelji sami u hladnim stanovima, da su im želuci više gladni nego siti, i to sve zato što žele svojoj djeci ostaviti stanove, u kojima oni možda nikada neće živjeti. A prije svega su željni ljubavi upravo svoje djece.

I to je tako već stoljećima. Surovost prema starima je, tvrde neki autori, dosegla vrhunac u 17. i 18. stoljeću. Takozvani moderni prezir staraca, piše Paul Tournier u knjizi simboličnog naziva Učimo starjeti zavisi od ubrzanog napretka: u statičkom društvu, koje je trajalo stoljećima, stari su bili čuvari prokušanog iskustva što su ga oni prenosili na mlade. A danas se tehnika razvija vrlo brzo i mladi su u tijeku s njezinim posljednjim usavršavanjem, pa nemaju što naučiti od staraca kojima je ona nepoznata. Što današnja omladina zamjera starima? To još nije posve jasno, ali čini se, odgovara isti autor, da zamjeraju to što im se nudi civilizacija koja je bogata tehničkim ostvarenjima, a siromašna srcem i pravim međuljudskim kontaktom.

Stoga ne čudi što se mnoge stare osobe, izgubljene u vremenu i prostoru, odlučuju za starački dom. To prije što je u njihovim zgradama sve manje njihovih vršnjaka s kojima mogu uz kavu ili čaj popričati o zdravlju, mirovini ili djeci koja su tamo negdje daleko, a sve više mladih koji ih optužuju da su sebična stvorenja koja razmišljaju samo o svojim drangulijama jer neće iz svog životnog prostora i koji ih katkad i ne primjećuju.

A u staračkim domovima, iako su isprva puni stranaca i sliče zatvorima, često se novostečeni prijatelji pretvaraju u nanovo otkrivenu obitelj. Ipak, dosta specijalista, bez obzira na to što se u staračkim domovima iz dana u dan bilježe napreci, kako u uređajima tako i u moralnoj klimi, sugerira da hospitalizaciju (smještanje stare osobe u dom) treba izbjegavati koliko je god moguće. Svako nasilno i nepripravljeno presađivanje osobe u poodmaklim godinama, piše Tournier, štetno je, često i smrtonosno. Kroz kakvu psihičku krizu prolaze svi oni koji ne žele u dom, najbolje svjedoče riječi bake s početka priče koja je, između ostalog, napisala: Dok sam u svom prostoru osjećam se ljudski, a dom mi se uvijek činio kao bolnica i ništa više. Ne vjerujem čak ni da bi me oni u domu zanemarili, vjerojatno bi jako cijenili to što bih učinila, ali ja se jednostavno na tako nešto ne mogu odlučiti.

Trebaju li roditelji ići u dom kako bi njihova djeca nakon toga napokon bila sretna? Naravno da ne moraju, to prije ako imaju vlastiti stan. Hoće reći, roditelji nisu ti koji uvijek i pod svaku cijenu moraju udovoljavati željama svojih potomaka. Osim toga, iskustva iz svakodnevnog života kazuju da prisutnost treće generacije i drugih srodnika u zajedničkom domaćinstvu značajno mijenja obiteljsku atmosferu u pozitivnom smjeru i utječe na razvoj djece. Naime, mnogi odrasli, kada se danas osvrnu na svoje djetinjstvo u kojemu su imali prisutnost treće generacije, s radošću će se sjetiti bakinih i djedovih priča, ugodnog ozračja u domu, pažnje, ljubavi, bakinih kolača, juha, šetnji. Sjetit će se kako su bake i djedovi uvijek bili tu kada su bili nemirni, ili su trebali podršku, utočište, sigurnost dok su njihovi roditelji bili na poslu. Dakle, uloga tzv. treće generacije u obitelji može biti pozitivna i poželjna o čemu se više govori u knjizi Koordinate obiteljskog odgoja , autorice Adile Pašalić Kreso. To se, prema njezinu mišljenju, ostvaruje kada se bake i djedovi ponašaju jednostavno kao roditelji svoje djece i kao djedovi i bake svoje unučadi. Oni tada uglavnom slijede odgojne zahtjeve roditelja njihove unučadi i pružaju unucima dovoljno pažnje, podrške i ljubavi. Oni uvijek imaju dovoljno vremena da saslušaju dijete i njegove probleme, oni imaju dovoljno vremena za priču, igru i zadovoljavanje drugih potreba djeteta .

Dakle, generalno možemo reći da su djedovi i bake, ukoliko u pravilu djeluju u skladu s obiteljskim zahtjevima, dragocjeni odgajatelji i članovi obitelji. Može se reći da su oni najbolja zamjena za roditelje djeteta, ukoliko se djecom treba baviti povremeno tijekom dana ili tjedna (u SAD-u čak postoje organizacije umirovljenika kojima se roditelji obraćaju da bi, za njihove odsutnosti, neki umirovljenik čuvao njihovu djecu), ali isto tako je bezbroj puta konstatirano da oni mogu kreirati pravi pakao u pojedinim domovima. Prema pisanju prof. Kreso, to prije svega znači da bake i djedovi, ponekada zbog velike zauzetosti roditelja i njihove duge odsutnosti iz obiteljskog doma, jednostavno pokušavaju premostiti ulogu roditelja, tj. minimizirati je, potisnuti u drugi plan i uspostaviti direktne veze i odnose s djecom kao da roditelji ne postoje. Oni time jednostavno ruše autoritet roditelja i stavljaju ih u istu ravan s djecom (tj. unucima), ponekad čak i na nižu poziciju od samih unuka. Treća generacija u obiteljskom domu može također s većom ili manjom nametljivošću plasirati svoje modele odgoja i suprotstavljati ih roditeljskim tako da se djeca često nalaze u raskoraku između zahtjeva jedne ili druge generacije odraslih koji za dijete u emocionalnom pogledu mogu imati podjednaku važnost. Situacija s prisutnošću treće generacije u obiteljskom domu može biti još složenija i zaoštrenija ukoliko dolazi do izražavanja otvorenih netrpeljivosti u dijadama, otac-zet, majka-nevjesta i sl., ili pak trijadama (djed-otac-unuk). Roditelji roditelja kreiraju negativnu atmosferu i ukoliko su krajnje pristrani i favoriziraju samo jedno dijete, unuče. Time oni, zapravo, izazivaju ljubomoru, zavist, netrpeljivost prema favoriziranom djetetu. Najnepovoljnija situacija po razvoj djece jest u onim obiteljskim zajednicama gdje su prisutne svakodnevne svađe, rasprave i neslaganja, pogotovo ako se one vode oko pitanja koja se tiču djeteta ili djece.