Kroz Bihać se i danas osjeti ishlapjeli dašak povijesti, prigušene trkom današnjice i „ putom za dalje“

Piše: Leonard VALENTA

Na zapadnim kapijama Bosne poput čuvara stoji grad Bihać. S koje god strane dolazio putnik namjernik ili usputni prolaznik, ostat će očaran ljepotom ovog grada na Uni. Čini se da svaka kapljica studene rijeke koja optječe oko Bihaća pokušava otrgnuti višestoljetnu povijest ovog bisernog grada iz jednako tako biserne rijeke. Možda će upravo Una najbolje svjedočiti o Bihaću, njegovoj ljepoti i prohujalim stoljećima. Ovaj grad je zabilježio razna gospodstva, no ipak ostade ponajprije svoj i svojih ljudi. Vremena su se mijenjala, no Bihać je pronašao svoje mjesto u svakom kamenčiću bogatog povijesnog mozaika ovoga kraja.

Povijesni su ga izvori prvi put zabilježili 1260. u glasovitoj povelji ugarsko-hrvatskoga kralja Bele IV, koji je Bihać proglasio slobodnim kraljevskim gradom. Zbog strateškog položaja na razmeđu putova između Jadrana i srednjoeuropskih zemalja, Bihać je od svojih početaka zauzeo povlašten položaj u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Izgrađen na unskom Otoku svetog Ladislava, na nekadašnjoj vojničkoj cesti i trgovačkim putovima, grad bijaše omiljeno svratište ugarsko-hrvatskih kraljeva, ali i kasnijih hrvatskih banova. Stoga i ne čude brojne povelje i pisma koji su u Bihaću pisani kroz različita vremena. Još od davnina cijelim bihaćkim krajem su vladali hrvatski župani, a hrvatski staleži povremeno održavali svoje sabore. Grad će u 16. stoljeću biti uključen u osmansku Bosnu i ostati trajno u sastavu BiH. Istina, Bihać će u bosansko-ugarskim sukobima s početka 15. stoljeća nakratko doći u bosanski posjed, točnije u ruke hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji će 1405. u dva navrata zagospodariti gradom na Uni. Godine 1412. kralj Sigismund će iz Bihaća pisati Trogiranima kako mu i herceg Hrvoje nudi svoju službu u ratu protiv Mlečana.

Kao slobodni kraljevski grad, Bihać je uživao brojne povlastice, poglavito one trgovačke. Povelja kralja Ladislava iz 1279. daruje bišćanskim trgovcima iste povlastice kao one što ih uživaju trgovci na Griču (Zagrebu).

Osim što je bio razvijeno trgovačko i obrtničko mjesto, Bihać je slovio i za snažno duhovno središte. U njega prvi dolaze cisterciti, ogranak Benediktinskog reda, koji su se još početkom 13. stoljeća raširili po Hrvatskoj. Slijede ih dominikanci, koji u Bihaću podižu crkvu sv. Antuna, romaničku građevinu s gotičkim elementima. Uz gradske bedeme franjevci po svom dolasku u Bihać podižu samostan i crkvu svete Marije. Osim ovih, u srednjovjekovnom Bihaću postojala je još i crkva sv. Elizabete, prema izvorima gotička dvorska kapela, zatim crkva sv. Lucije, sv. Jakova, sv. Duha i sv. Marije Magdalene.

Sam grad bio je opasan bedemima s obrambenim kulama, vojnim, trgovačkim i stambenim objektima te spomenutim crkvama i samostanima.

Osmanskim osvajanjem 1592. Bihać će ući u sastav novoosnovanog Bosanskog pašaluka, i trajno ostati vezan za bosanskohercegovački teritorij. Kapetanova kula, danas prepoznatljivi simbol grada, bit će izgrađena u 16. stoljeću. Crkve u gradu, koje nisu nastradale u ranijem požaru, po dolasku Osmanlija se ruše ili prepravljaju u džamije. Takav je bio slučaj s crkvom sv. Elizabete ili pak sv. Antuna, s čijeg će zvonika sve do sredine 19. stoljeća odjekivati ezan, da bi zbog dotrajalosti bio srušen i zamijenjen munarom. U podu nekadašnje crkve krajem istoga stoljeća pronađeni su grobovi s latinskim natpisima iz vremena obrane Bihaća. Kosti iz grobova su na poticaj franjevaca sakupljene i pohranjene u grobnicu u obliku sarkofaga, koja je izgrađena u neposrednoj blizini gradske kule.