Miljenko Jergović: Dvori od oraha , Durieux, Zagreb, 2003.
Miljenko Jergović: Inšallah Madona, inšallah , Durieux, Zagreb, 2004.

Prvi, ili drugi, ako zanemarimo smiješne i nepotrebne rasprave oko romana-novele Buick Rivera , koju je sam pisac okarakterizirao kao novelu, roman Miljenka Jergovića Dvori od oraha pripada onoj skupini romana koje pojedini književni kritičari vole nazvati velikim romanima , u kakve se primjerice ubrajaju Mannovi Budenbrokovi , Galsworthyjeva Saga o Forsyteima , Tolstojev Rat i mir , Šolohovljev Tihi Don i sl. Radi se obično o romanima-obiteljskim sagama ili romanima-epopejama. Jergovićevi Dvori od oraha pripadaju drugoj skupini, jer je ovo zapravo roman o dvadesetom stoljeću.

Reakcije kritike na ovaj roman su bile poprilično šizofrene, u rasponu od neskrivenog divljenja, pa do uspoređivanja s romanima Ivana Aralice, u smislu anakroničnosti istoga, i to na osnovu nekoliko metafora, što je u najmanju ruku nepošteno, pogotovo zbog pripovjedačke pozicije, jer Jergović ne insistira na sveznajućem pripovjedaču, ili, pak, sumnji da se radi uopće o romanu, što je zapravo najsmješnija primjedba Dvorima , bez obzira što je roman opsegom zaista impozantan. Te se tvrdnje zasnivaju na primjedbama kako je radnja romana prilično razvedena i glavni lik, Regina Delavale, nije dovoljan kohezivni faktor da bi ova knjiga bila roman. Naravno, ovdje je zaboravljena činjenica da je ovo roman o dvadesetom stoljeću.

Bez obzira na sve kritičke opservacije, ovaj put istina nije u sredini: radi se zaista o vrhunskom romanu, i to romanu kakav je najteže napisati. Upustiti se u avanturu i napisati roman o dvadesetom stoljeću, koristeći već stotinu puta iskušane pripovjedačke postupke, je zapravo izuzetno hrabar potez, i rezultat ni u kojem slučaju ne može biti polovičan. Jergović je to napravio zaista vrhunski, s pomalo zanimljivim postupkom pripovijedanja unatrag, kojim je uspio u startu izbjeći zamku već viđenog, pogotovo kod čitatelja koji nisu baš skloni tzv. velikim romanima Jergović je dvadeseto stoljeće, na Balkanu naravno, prikazao poput golemog mozaika. Ako ostavimo Aralicu postrani i pokušamo ipak tražiti sličnosti s nekim drugim umjetničkim pokušajima, onda mi prvo napamet pada američki umjetnik Andy Warhol. Slično načinu na koji je on prikazao šezdesete i sedamdesete godine prošloga stoljeća, nizom minimalističkih fresaka, limenkama Campbell juhe ili dvobojnim portretima Marilyn Monroe , Jergović pristupa našem dvadesetom stoljeću, stoljeću koncentracijskih logora, kako ga je nazvao Danilo Kiš. Referentne točke u Jergovićevom romanu su uglavnom globalne, pad cepelina Hindenburg , smrt Rudolpha Valentina, ubojstvo JFK-a, itd., ali su zato smještene u naš mikrokozmos, što savršeno funkcionira.

Jergovićevi problemi s kritikom su manje-više neknjiževni, jer teško je u njegovu djelu naći uporište za, primjerice, ciljane usporedbe s Aralicom. Ipak, najveći Jergovićev problem s kritikom se ogleda u visokim standardima koje je uspostavio na početku, sa sada već kultnim Sarajevskim Marlborom.

Ono što posebno fascinira u romanu je to što se vrlo lagano čita, a ako uzmemo u obzir da se radi o romanu od oko 700 stranica, sve to dobiva na težini. Bit je u Jergovićevom umijeću pripovijedanja u počesto savršeno konstruiranim baroknim rečenicama koje nimalo ne opterećuju tekst.

Zasigurno najbolja Jergovićeva knjiga, zbirka pripovjedaka Inšallah, Madona, inšallah , (objavljena premijerno, usporedo s hrvatskim izdanjem, u biblioteci časopisa Dani ) pojavila se otprilike godinu dana nakon romana Dvori od oraha i opsegom je također velika (gotovo 600 stranica) od kritike je također dočekana raznoliko. Zbog opsega se autoru počela pripisivati skribomanija, što bi stajalo da se radi o stvaralačkom padu. Međutim, s ovim dvjema knjigama Jergović je dosegao svoj vrhunac, tako da tu ne može biti ni govora o skribomaniji, jer skribomanija je prije svega pomanjkanje kriterija.

Zbirka je sastavljena od pripovjedaka koje zapravo predstavljaju izmaštani kontekst nastanka 15 sevdalinki i nekoliko klapskih pjesama. I u ranijim svojim knjigama Jergović se pokazao kao sjajan pripovjedač, međutim ovdje je to doveo na jednu višu razinu. Živjeti da bi se pripovijedalo , kako je svoju poetiku označio Marquez, kao da je Jergoviću bio moto za ovu knjigu.

Ono po čemu se ova knjiga izdvaja od ostalih Jergovićevih knjiga, i možda predstavlja najveći pomak u njegovu stvaralaštvu, je izvrsno građenje atmosfere. Svaka priča je svijet za sebe; malo je tko uspio na ovakav način dočarati mistični i bajkoviti svijet zatvorenih bosanskih avlija, sačuvan tek u stihovima sevdalinki, i u ovom detalju možda se najviše ogleda autorovo insistiranje na izrazu remiks. Međutim, ja bih to radije nazvao rekonstrukcijom. Rekonstrukcija je ključna riječ koja određuje ovu knjigu.

U devedesetima, nakon Sarajevskog Marlbora , Jergović je, pogotovo u hrvatskom tisku, uspoređivan s Andrićem. Te usporedbe su bile više-manje uopćene (i očekivane), da bi to kasnije prestalo. Međutim, s ovom knjigom ponovno bi mogli praviti slične analogije, ali ovaj put baratajući činjenicama: bit je u pripovijedanju, u onom magičnom andrićevskom pripovjedačkom nervu kakav je Jergović demonstrirao u ovoj knjizi. Čitajući ovu knjigu, sjetio sam se mnogih knjiga bosanskih autora koje su mi u nekim periodima veoma mnogo značile. Recimo neke od priča oživjele su čudnu, mističnu i apokaliptičnu atmosferu Ibrišimovićevog Ugursuza ili tolkinovsku bajkovitost Ahmeta Hromadžića. Ali bez ekspliciranja, sve se svodi samo na nagovještaj. A to mogu samo vrhunski pisci.

I na kraju, ako bismo uspoređivali Jergovića s Jergovićem, ovu bi zbirku najprije usporedili s autorovim pjesničkim opusom, pogotovo sa zbirkom Preko zaleđenog mosta (1996). I kao nijednom svojom knjigom do sada, mada je Bosna uvijek u centru njegova spisateljskog fokusa, sa zbirkom Inšallah, Madona, inšallah Jergović se definitivno vratio kući, o čemu možda najbolje svjedoče prigovori u Hrvatskoj na nedostatak rječnika stranih riječi. Ne znam, ali ne mogu se oteti dojmu da je Jergović ovu knjigu ciljano, kao nijednu drugu dosad, pisao za čitateljsku publiku kojoj Bosna nije terra incognita . A one druge, što o Bosni uglavnom razmišljaju po otrcanim klišejima, bar je natjerao da posegnu za rječnikom stranih riječi. A to nije mala stvar, kako se može činiti na prvi pogled.