Ako nam je poznato da postoji metodološki jaz između suvremene biologije i teologije, da se mučimo u stvaranju prikladne teološke antropologije, zašto tako uporno ustrajavamo u stajalištu da sve znamo o ženskoj naravi?

Piše: Rebeka ANIĆ

Pjesmu Da nije ljubavi, ne bi svita bilo… žene bi, prema nekim teorijama o ženama, trebale pjevati na način : Da nije juga, ne bi mene bilo… . O čemu se, zapravo, radi?

Odnos između žena i muškaraca tumačio se tijekom povijesti na različite načine. Ta se tumačenja pokušalo sustavno prikazati u nekoliko osnovnih teorija, kao što su: teorija subordinacije (podređenosti), teorija komplementarnosti (nadopune), teorija reciprociteta (uzajamnosti) te teorija jednakosti . Sve se ove teorije, međutim, ne pojavljuju u nekakvom povijesnom redoslijedu. Pojava nove teorije ne znači automatski nestajanje prethodne, već one djeluju jedna uz drugu ili se dijelovi jedne teorije javljaju u drugoj. Budući da ove teorije nisu prošlost, već i danas određuju naš način razmišljanja i uređenja žensko-muških odnosa, dobro ih je upoznati.

Teorija podređenosti pripisuje ženi manju vrijednost u odnosu na muškarca. Manja se vrijednost žene tumačila biološki i funkcionalno . Biološki: žena je nepotpuni, nerazvijeni muškarac. U pozadini leži Aristotelovo učenje da aktivna snaga koja je u sjemenu muškarca nastoji proizvesti nešto sebi slično. Žene se rađaju kao žene ili zbog slabosti aktivne snage, ili zbog neke neraspoloženosti materije, ili pak zbog utjecaja izvana, primjerice južnih vjetrova. Sv. Toma je bio mišljenja da žena ipak nije nešto mimo nakane, već je po nakani prirode usmjerena na djelo rađanja. Posljedica poimanja o biološkoj manjkavosti žene odražavala se i na poimanje uloge žene: žena muškarcu može biti pomoć samo u rađanju, u svemu drugome muškarcu je od veće pomoći drugi muškarac.

Za pravo razumijevanje suvremenih rasprava o razlici između ženske i muške naravi potrebno je imati na umu i Aristotelovo i Tomino tumačenje načina na koji je žena muškarcu pomoć u rađanju.

Sv. Toma, pod utjecajem Aristotela, uči da su u biljkama koje nemaju druge djelatnosti nego da se množe spojene aktivna i pasivna moć rađanja u istoj jedinki. Čovjek, međutim, ima i druge djelatnosti osim rađanja, pa da ne bi neprestano rađao, aktivna snaga i pasivni materijalni element su odijeljeni na zasebna bića te se sjedinjuju tek prilikom rađanja. Pasivni je element rađanja pohranjen u ženi i ona ima biti muškarcu na raspolaganju kao nužna pomoć pri rađanju kad to bude potrebno. Sve današnje teorije o tzv. spolnim karakterima prema kojima je muškarac aktivan, racionalan…, a žena pasivna, emocionalna… potječu iz ovih bioloških pretpostavka.

U današnjim teorijama o razlikama između žena i muškaraca nalazimo utjecaj još nekih učenja Aristotela i sv. Tome. Primjerice, poimanje da se savršenstvo svemira sastoji u hijerarhijskom uređenju, u tome da u svemiru postoje razni stupnjevi stvari: savršeno i manje savršeno . Hijerarhijskom zakonu savršenstva podložni su i ljudi: ako postoji muška i ženska narav , jedna je više savršena , druga manje. Budući da je onaj koji djeluje (agens) časniji od onoga koji je pasivan (patiens), muškarac je iznad žene.

Sv. Toma razlikuje dvije vrste podređenosti: ropsku podređenost (servilis) kojom se nadređeni služi podložnim na svoju korist. Takva je podređenost žene mužu nastala poslije grijeha. Druga je podložnost oeconomica (upravljanja kućom) ili civilis (građanska, politička), po kojoj se nadređeni služi podložnima za njihovu korist i dobro. Takva bi podložnost, prema sv. Tomi, postojala i prije grijeha. Žena je, dakle, podložna mužu po svojoj naravi i to je za njezino dobro jer je muškarac po naravi razumniji. Istim se načinom kasnije u povijesti opravdavalo i podređivanje Indijanaca.