Kao što Bog, koji je Život, objavljuje samoga sebe, tako i sve životno pokazuje sebe. A jezik, koji je prvenstveno jezik svijeta, govori o svemu, ali je sasvim indiferentan prema svemu.

Piše: Ante VUČKOVIĆ

Michel Henry, jedan od najosebujnijih francuskih mislilaca unutar fenomenologije, nakon otpora u II. svjetskom ratu, za razliku od mnogih svojih kolega, nije krenuo političkim putom. Naučio je u ratnom vremenu kako se istinski život otkriva tek pojedincu te kako je život nevidljiv. U najgorim trenucima kada je svijetom vladalo nasilje i užas otkrio je u sebi život kao tajnu koju valja čuvati. Postalo mu je jasno kako je čovjek određen nečim drugim daleko ranije negoli politikom. Od tada čovjeka više nije mogao nazivati ili zamišljati kao društveno, političko biće. Društveno je područje postalo područjem nasilja, oružja, crnoga tržišta, smrti za mnoge i za sve područje straha. Spas od opasnosti koje su prijetile iz društvenoga područja bio je u skrovitosti, u zajedništvu svedenom na uski krug, na obitelj ili na skrivenu pomoć pod prijetnjom izdaje. Tada sam , veli Henry, shvatio kako spas pojedincu ne može doći od svijeta.

Dugo godina, gotovo cijeli život, Henry se bavio samo jednim jedinim pitanjem. Htio je saznati tko je on uistinu. I put je bio dug. Vodio je preko studija o Spinozi, Marxu, Feudu, Husserlu, Heideggeru... I onda je, pri koncu filozofske karijere, kada mu je dugogodišnji istraživački trud već podario važne intuicije, otkrio tekst za kojega je znao, ali ga nije poznavao. Otkrio je Novi zavjet . I čitao ga iz perspektive cjelokupnog rada. I to je bio bljesak. Ovaj tekst, koji nema sebi sličnoga, pokazao mu je odgovore koje u takvoj dubini ne bi mogao naći ni na jednom drugom mjestu.

Odjednom je sav rad dobio drugo svjetlo. Iz ovoga iznenadnog i neočekivanog susreta s Novim zavjetom rođene su dvije velike studije. Jedna o Istini i druga o Utjelovljenju. Treću, o Isusovim riječima, dovršio je na bolesničkom krevetu prije smrti. U njima govori o nečuvenim stavovima koje zastupa kršćanstvo. O tome da je Bog Život. I Istina. Da je život, svaki život, nevidljiv. Da ga se ne može pronaći u laboratorijima. Da postoji samo jedan način da dođemo u dodir sa životom. Život sâm. Da se život pokazuje sam u sebi. O tome da bol ne laže kao što laže jezik. Da bol boli. Da je radost radost. Da žalost ne govori o nečem drugom doli o sebi samoj. I tako redom. Sve što se tiče života svjedoči o sebi samom. Kao što Bog, koji je Život, objavljuje samoga sebe, tako i sve životno pokazuje sebe. A jezik, koji je prvenstveno jezik svijeta, govori o svemu, ali je sasvim indiferentan prema svemu. Može govoriti o ljubavi i smrti, o zlu ili dobru. Može govoriti istinu i može lagati.

Život je utjelovljen i, kao takav, istinit. Skriven, nevidljiv, smješten u nutrinu. Nitko živ ne može sebi dati život. Nitko živ nije ga sebi dao. Svatko je dobio život. I nitko tko živi nije život sam. Živo biće je živo, ali nije život. Odakle život? Bog je Život. Od svih novozavjetnih tekstova Henry je najviše fasciniran Ivanovim evanđeljem. Njegove se studije čitaju kao duge, doduše teške, ali to privlačnije, fenomenološke analize o Ivanovom Logosu , o Riječi koja je postala tijelom.