 |
 |
 |
 |
 |
||
| Godina XXII Broj 260, Sarajevo, studeni 2004. |
||
 |
||
|
 |
|
Molbe za pomoć
|
|
Pomozimo samohranoj majci s troje djece
Ratna ljubav između branitelja Željka Vrbića i Mirjane Spajić okrunjena je brakom u kojemu su dobili tri sina. Živjeli su bez ikakvih primanja u siromašnoj kući koju je ispunjavao radosni dječji smijeh. No radost je nesretni slučaj ubrzo pretvorio u žalost. Prije dvije godine njihova srednjeg sina Darija udario je automobil dok je nosio bratu kišobran u školu. Preživio je, ali su ostale trajne posljedice. Godinu dana kasnije, na istom mjestu gdje je automobil udario Darija, poginuo je u prometnoj nesreći njihov otac Željko, koji nije imao nikakve ušteđevine niti osiguranja. Tako je Mirjana ostala sama sa svoja tri nejaka sinčića. Pomoć je u početku stizala od rodbine i poznanika, ali kako vrijeme odmiče, Mirjana i njezina djeca su sve više prepušteni samima sebi. Preživljavali su kako su znali, ali ih je muka natjerala da se obrate za pomoć čitateljima Svjetla riječi . Mirjana bi htjela svoju staru i dotrajalu kuću u Tatarbudžaku kod Žepča preurediti; prezidati ispucale zidove, promijeniti građu, krov…, ali nema novaca. Svu svoju nadu polaže u dobrotu čitatelja Svjetla riječi , koji su pomogli mnogim nesretnicima. Mirjana bi također rado prihvatila kumstvo za svoja tri sina: Marija, Darija i Vedrana. Nadamo se da će netko od čitatelja ponuditi kumstvo ovoj nesretnoj obitelji i barem malo ublažiti bol i neimaštinu ove obitelji. Svoje priloge kao i svaku drugu vrstu pomoći možete slati preko Svjetla riječi ili pak izravno na adresu: Mirjana Vrbić, Tatarbudžak, 72230 ŽEPČE.
Molba Molimo poštovane čitatelje i darovatelje da svoje novčane priloge ne šalju poštom, tj. u pismima koja nisu preporučena. Naime, već se dogodilo nekoliko puta da ste nam slali novac, ali ga nismo dobili jer se pismo zagubilo . Najsigurniji način je da svoje priloge za Kap dobrote šaljete na naše bankovne račune ili kreditnom karticom (Visa i Master), a ako već šaljete poštom, onda isključivo PREPORUČENO!
Pomoć obitelji Kralj
Do Ivina stana popeli smo se napola trulim drvenim stepeništem. Vlaga iz svih kutova zgrade. A posebno u stanu obitelji Kralj. Sve se pomiješalo, vlaga, smrad izvana, neugodni miris trulog drveta, stepeništa i stolarije. Unutra stanuje četveročlana obitelj. Ivo sa suprugom Ljiljanom i petogodišnjim sinom Danielom. Tu je i Ivina mati Ana. Više od prostora stisnula ih je bolest i neimaština. Jedini sposobni član obitelji da nešto zaradi je dvadesetdevetogodišnji Ivo. Stalnog zaposlenja nema, nego kad se pruži prilika, ide u nadnicu. U zadnje vrijeme - kaže - najviše cijepa drva. Inače, obitelj živi od 140 KM koje prima Ivina mati koja je umirovljenica. No, Ana je i bolesnica. Gotovo joj je 70 godina. A prije deset godina nastradala je tako što je na nju pao zid i dio krova jedne zgrade. Završila je u bolnici s dijagnozom povrede kukova. Bol, posebno desnog kuka, ne jenjava. Doktori joj preporučuju operaciju na Rebru u Zagrebu koja košta 1.500 KM i za koju, naravno, nema novca, a s godinama zbog bolova sve teže hoda. Na otpusnici iz bolnice doslovno piše da je Ani potrebna njega i pomoć! Ljiljani je od 14. godine dijagnosticirana epilepsia verificata. Prvotne nalaze je u ratu zagubila, tako da je u Travniku napravila nove na kojima stoji da Ljiljana pored uzimanja antiepileptika ima i dalje česte napade. Zbog svakodnevnog straha od padavice, Ljiljana uopće ne pokušava naći posao. Teško se zaposliti i suprugu Ivi. Naime, uz majku Anu netko stalno mora biti. Kad se pojave napadi kod supruge Ljiljane, onda netko mora biti uz obje. A tu je i malo dijete!
Pomozimo Zdenki
Obiteljski sklad narušila je Zdenkina bolest
poznata kao sclerosis multiplex. Prvi simptomi bolesti
pojavili su se prije pet godina. Zdenka je osjećala jake bolove
od kojih nije mogla čak ni hodati. Nakon pretraga koje je
obavila u KBC Sarajevo i Zagreb, ustanovljeno je da boluje
od sclerosis multiplex. Punih pet godina traje njezina borba. Mnoge propisane lijekove koje su joj ponudili lokalni liječnici nisu joj pomogli u toj borbi. Sve do pojave injekcija interferon beta Ia. Ovakvih injekcija u jednom paketu dolazi četiri, i one su joj dostatne za jedan mjesec. No, teško ih je nabaviti i skupe su. Naime, jedno pakiranje stoji oko 3.000 KM, što je velik novac za prosječnu obitelj našega podneblja. Suprug Anto je pokušao preko svoje firme i osiguranja nabaviti makar jednu terapiju, ali je od županijskog Ministarstva zdravstva u Travniku dobio negativan odgovor. Zdenka bi ove injekcije trebala primati kroz godinu dana, nakon čega bi se ponovno uputila na preglede. No, već u drugoj terapiji ne uzima redovito injekcije. Posljednju čuva - kaže - za jake bolove. Inače, ne zna kako bi drukčije izdržala. Sada se samo uzda u dobrotu čitatelja Svjetla riječi i dobrih ljudi. Uplate možete izvršiti na Računalo za Marijana
Bez obzira što mu se bolest pojavila kao životno opterećenje, Marijan je nastavio sa školovanjem dokle je mogao, tj. završio je svega sedam razreda. Da ide dalje u školu, nije mu dala bolest, ali ni životni uvjeti. U školi je, kako kaže, prolazio četvorkom. Rado bi nastavio i dalje, ali do četiri kilometra udaljene škole potreban mu je poseban prijevoz za koji se nitko nije pobrinuo, a ni otac mu nema automobil. Ovako Marijan po cio dan sjedi u kući, a kad mu dosadi, uzme invalidska kolica pa se njima prebaci malo pred kuću, i tako svaki dan. Žalosna je Marijanova dijagnoza koju su potpisali liječnici: Zaostaje u igri za djecom. Uz stepenice teško hoda. Kada padne, podiže se oslanjajući se rukama uz noge. Prije godinu dana potpuno je prestao hodati. Nadalje mu liječnici preporučuju banje i svakodnevno vježbanje. Da bi to Marijanu koliko-toliko uspjelo, potrebna mu je pomoć svih nas. Da bismo mu olakšali svakodnevno sivilo, Marijanovi otac i majka mole cijenjene čitatelje za jedan polovni kompjutor uz koji bi Marijan provodio dio dana. Obitelj bi bila zahvalna i za jedan polovni automobil kojim bi ga vozili liječniku, u banje… a možda i u školu! Apel kapi dobrote
U zadnje vrijeme javlja nam se puno bolesnih ljudi, ili onih koji se za njih brinu, a kojima je potrebna pomoć u pelenama za odrasle. Možda netko od vas ima kod svoje kuće paket-dva ovih sredstava, a nisu vam potrebna, ili znate gdje bismo mogli pokucati i moliti za pomoć. Zato vas molimo da se udružite s nama kako bismo pomogli ovoj vrsti bolesnika i onima koji ih njeguju. Redakcija
|
Mirjana Vrbić je sa svoje 24 godine i tri sinčića postala udovica. Sama, bez ikakve zaštite i pomoći, živi u dotrajaloj kući koju je dobila od svojih roditelja. 
Jedna od obitelji našega podneblja, kojoj stvarno - kako se zna reći - u životu ne ide, je travnička obitelj Ive i Ljiljane Kralj. Žive u Bosanskoj ulici 188 u Travniku. Zgrada u kojoj žive, kad se pogleda izdaleka, i ne izgleda tako loše. No, što joj se više približavamo, izgleda kao jedna iz Kusturičinih filmova. Stil gradnje je austrougarski. Pred njom i Romi i Vlasi. Kaže Ivo da su im to sustanari. Peru rublje, cijepaju drva za zimu, pred ulazom blato. Jedino te od blata može spasiti opet austrijski pločnik od punog kamena koji se opire najnovijem uništenju. 
Zdenka
Jakić je 39-godišnja supruga Pere Jakića, zaposlenika komunalnog
poduzeća Vitkom u Vitezu. S njim je u braku stekla
dvoje djece: Nikolu, koji pohađa srednju elektrotehničku školu
u Novom Travniku, i Nikolinu, koja je učenica šestog razreda
osnovne škole u Staroj Biloj.
U
naselju Margetići, nadomak Novog Travnika, u šesteročlanoj obitelji
Bošnjak živi šesnaestogodišnji Marijan koji je u devetoj godini
života obolio od distrofije mišića. Tanja i Sanja su starije
Marijanove sestre koje su završile školu, ali nemaju posla.
Ima još mlađeg brata Davida kojemu su tek dvije godine. Jedini
član obitelji koji nešto zaradi za preživljavanje je otac Niko,
dok majka Anđa najviše vremena posvećuje bolesnom sinu.
|
