Molim za blagoslov utjehe
i sigurnosti
u tvojoj smrti.
Znaj u svojoj duši
da nema razloga za strah.
Kad dođe tvoje vrijeme,
primi svaki blagoslov
i sklonište koje ti je potrebno.
Nek' dobrodošlica tebi u čast
bude lijepa
u domu u koji ideš.
Ne ideš nekamo u nepoznato.
Odlaziš u dom
koji nikad nisi napustio.
Imao predivnu mogućnost
da živiš svoj život u punini!
Živio milosrdno i kreativno
i preobrazio sve što je negativno
u tebi i oko tebe!
Kad dođe vrijeme da umreš,
neka to bude nakon dugog života.
Bio u miru i sretan
i s onima koji te najviše vole!
Nek' tvoj odlazak bude zaštićen
a tvoja dobrodošlica osigurana!
Nek' se tvoja duša smije u zagrljaju
tvoga prijatelja duše!

(Iz knjige J. O'Donohuea, Anam cara )

Ako živim u besprijekorno lijepoj kući
sa svakom stvarčicom na svom mjestu,
ali u kojoj nema ljubavi,
ja sam kućepaziteljica – ne domaćica.
 
Ako imam vremena za čišćenje, poliranje i ukrašavanje
a nemam ljubavi,
moja djeca se uče čistoći – ne pobožnosti.
 
Ljubav ostavlja čišćenje prašine u potrazi za dječjim smijehom.
Ljubav se smije sićušnim otiscima prstiju
na svježe očišćenom prozoru.
Ljubav briše suze prije nego obriše
proliveno mlijeko.
Ljubav podigne dijete prije nego pokupi igračke.
 
Ljubav je dar kroz iskušenja.
Ljubav prekorava, prigovara i razumije.
Ljubav puže s bebom, tetura s mališanom,
Trči s djetetom, onda stoji postrani
da pusti mladost da ušeta u odraslost.
 
Ljubav je ključ koji otvara poruku spasenja
dječjem srcu.

Nepoznati autor

Vjerujem da se u svakom čovjeku u temelju njegove osobe kriju dva arhetipa: mladić i starac . U svakodnevnom životu kod većine nas dominira ili jedan ili pak drugi arhetip. Idealno bi bilo kad bi nam obojica bili dobri prijatelji.

A kad bi se ova dva arhetipa u nama idealno voljela i pazila, i na taj način idealno funkcionirala, onda bi nam to davalo ispravnu sliku oca.

Mladić u svemu stoji kao proljetni cvijet, a starac kao jesenska žetva.

Mladić je pun nade i očekivanja, on je optimističan...

Osobno se sjećam kako sam u mladenačkom razdoblju sam sebi često ponavljao: Stvarnost će tek doći, ona je još uvijek tu negdje, negdje izvan mene. Čak ni u mojim kasnim dvadesetim ova me misao nije u potpunosti napustila.

Netko je jednom dobro rekao: Mladi čovjek koji ne može plakati je divlji čovjek, a starac koji se ne može smijati je luđak. Duhovnost nas uči i plakanju i smijanju.

Mladić je pun nade i očekivanja, starac je puno stekao, mnogo zna, zna i voljeti... Mladić je uvijek spreman na iznenađenje, uvijek je spreman za nove pronalaske, za nova otkrića...

Starac odsijeva vedrinom i dobrotom koja sve prašta, neprestano se sjećajući prošlosti. No jedan drugoga moraju poštivati, kako na početku, tako i na kraju ljudskog života.

Richard ROHR
preveo: Š. GRGIĆ

Dvojica muškaraca, obojica ozbiljno bolesna, boravili su u istoj sobi. Jedan od njih mogao je sjediti u svome krevetu po jedan sat svako popodne da olakša drenažu tekućine iz njegovih pluća. Krevet mu je bio do jedinog prozora u sobi. Drugi je morao provoditi sve svoje vrijeme ležeći na leđima.

Muškarci su razgovarali satima. Govorili su o svojim suprugama, obiteljima, svojim domovima, poslovima, poteškoćama u vojnoj službi, o tome gdje su bili na godišnjem odmoru. I svako popodne kad je muškarac u krevetu kraj prozora trebao odsjediti svoj sat, provodio je vrijeme opisujući sve stvari koje je mogao vidjeti kroz prozor. Muškarac u drugom krevetu počeo je živjeti za one jednosatne periode gdje bi se njegov svijet proširio i oživio sa svom aktivnošću i bojom vanjskoga svijeta.

Prozor gleda na park s predivnim jezerom, govorio je onaj kraj prozora. Patke i labudovi plivaju na vodi dok djeca puštaju svoje brodiće. Zaljubljeni šeću s rukom u ruci između cvijeća duginih boja. Veliko staro drveće ukrašava krajolik, i u daljini se naziru siluete gradskih nebodera. Dok bi muškarac kraj prozora opisivao sve ovo do u detalje, muškarac na drugoj strani sobe bi zaklopio oči i zamišljao živopisne scene.

Jednog toplog popodneva muškarac kraj prozora opisivao je paradu koja je prolazila. Iako ovaj drugi nije mogao čuti sastav koji je svirao, mogao ga je vidjeti okom svojih misli onako kako mu ga je gospodin kraj prozora opisao. Neočekivano, stranac zaposjede njegovu glavu:

Zašto bi on imao sve zadovoljstvo gledanja svega dok ja ništa ne vidim? To nije fer. Kako mu je u glavi kipjelo, u prvi mah se postidio. Ali kako su dani prolazili, nedostajalo mu je gledanje vanjskih krajolika, zavist ga izjedala i uskoro je postao ogorčen. Počeo je mozgati i više nije mogao spavati. On bi trebao biti kraj tog prozora – ta je misao sad kontrolirala njegov život.

Kasno u noći ležao je zureći u strop, muškarac kraj prozora počeo je kašljati. Gušio se teku ćinom iz svojih pluća. Drugi je muškarac gledao kako onaj kraj prozora pipka po zidu mutno osvijetljene sobe tražeći dugme za poziv u pomoć. On se inače nikad nije pomaknuo, nikad pritisnuo svoje dugme kojim bi pozvao sestru u pomoć. Za manje od pet minuta kašljanje i gušenje je prestalo, zajedno sa zvukom disanja. Sobom je vladala tišina, samrtna tišina.

Sljedećeg jutra stigla je medicinska sestra donijevši vodu za njihovo pranje. Kad je pronašla beživotno tijelo čovjeka kraj prozora, bila je iznenađena i pozvala je bolničare da ga odnesu, bez meteža, bez panike. Drugi je muškarac, kad mu se to učinilo prikladnim, zamolio da ga se premjesti do prozora. Sestra je bila sretna da to može učiniti i nakon što se uvjerila da mu je udobno, ostavila ga je samoga.

Lagano, bolno, pridigao se oslonivši se na lakat da pogleda kroz prozor. Konačno, doživjet će radost gledanja svega vlastitim očima. Napregao se kako bi se lagano okrenuo i pogledao kroz prozor kraj kreveta.

Ugledao je bijeli zid.

Nepoznati autor

Zaustavi se na trenutak i uspokoji svoje misli.
Oslobodi se tjeskoba i pogledaj oko sebe.
Što vidiš?
Vidiš svijet ispunjen ljepotom.
Vidiš život ispunjen mogućnostima.
Vidiš snove koji se rađaju,
njeguju i ostvaruju.
Da, postoje izazovi.
Da, postoji tuga.
Da, postoji nasilje i mržnja.
Ali još više postoji ljubav,
dobrota, radost.
Budućnost je neizvjesna.
A to znači da nema ograničenja
koliko je lijepom i radosnom možeš učiniti.
Ono što imaš jest sadašnji trenutak.
I on je potpun, onakav kakav treba biti.
To je tvoje vrijeme za život.
Razmišljaj o dragocjenosti svoga života
i o tome kako si blagoslovljen jer si ga iskusio.
Sada je svaka tjeskoba oko budućnosti
samo iluzija.
Oslobodi je se.
Neka izblijedi, nestane.
Najbolje što možeš učiniti za budućnost
jest živjeti sa svime što imaš u sadašnjosti.
Sada si u poziciji da stvaraš stvarne i
trajne pozitivne vrijednosti za svijet u kojem živiš.
Kako?
Slijedeći svoje srce.
Bivajući ono što uistinu jesi.
Možda si odlutao od sebe.
Sad je vrijeme da se vratiš kući.
U svome srcu znaš da si ovdje s razlogom.
Bol koji osjećaš jest ta svrha, razlog življenja,
Življenja koje čezne da se bolu istrgne.
Kad to uspije, bit ćeš više živ
nego si ikad mogao zamisliti.
Diši u ljepoti koja te okružuje,
ljepoti i bogatstvu života.
To je tvoj dar.
To je tvoja sreća.
To je tvoj blagoslov.
Tvoje je da živiš, iskusiš, ispuniš.
Upravo sada.