Dobro je misliti tko je Bog i što nam znači, i da mu se trebamo približiti molitvom i svetošću, ne onom koja želi činiti čudesa, nego svetošću duše ukrašenoj milošću posvećujućom.

Piše: Fra Franjo MUŠURA

Tko se želi približiti Bogu i ujediniti se s njim, možda se odmah mora suočiti s jednim ili sa sva tri sljedeća pitanja: prvo, Bog se ne vidi, pa kako ću znati jesam li mu blizu ili daleko? Drugo, kako znati kojim putom treba ići da se približim Bogu? Treće, zar se uopće treba približavati Bogu, zar nam on nije blizu, zar ne kaže sveti Pavao: U Bogu živimo, mičemo se i jesmo . Boga su filozofi davno usporedili sa zrakom u kojemu također živimo, mičemo se i jesmo, bez koga također ne možemo živjeti. Jest da nam je i zrak bliz, ali nam je Bog još bliži. Sveti Augustin kaže da nam je Bog bliži nego mi sami sebi. Samo usput da kažem: nepremostiva je razlika između zraka koji nema ni uma ni srca i Boga koji zna za nas i u svojoj se ljubavi brine za nas.

Kad govorimo o Božjoj blizini, ne mislimo ovdje na prostornu nego na duhovnu blizinu. Bog je nama blizu, ali mi možemo biti duhovno i blizu i daleko od Boga. Čovjek se duhovno može približiti Bogu, ali se može i udaljiti od Boga, otuđiti se, odlutati. To je problem svih ljudi, da nas stvari i osobe ovoga svijeta mogu toliko privući sebi i zaokupiti, da zaboravimo Boga i udaljimo se od njega.

Možemo li znati da smo se približili Bogu? Bog nam to može otkriti na mističan način, ali on to ne čini redovno. Sveta Terezija Avilska priča da je poslije 28 godina asketskog života prvi put imala mistični doživljaj. Za vrijeme toga doživljaja, koji traje kratko, Bog se ne vidi, ali su oni koji su ga imali sigurniji u Božje postojanje nego u svoje vlastito. Smijemo željeti mistične doživljaje premda ih se redovito bojimo, jer Isus kaže: Od onoga kojemu je više dano, više će se i tražiti . Vjerojatno bi naša vjera poslije mističnog doživljaja bila bez kušnje, a zato i bez zasluge; možda bi Bog tada od nas tražio nešto veće i teže.

Ima ljudi koji se ponekad tjeskobno pitaju kako će se približiti Bogu kad im se čini da su veoma daleko od njega. Taj strah može biti neopravdan i suvišan, može biti i neka kušnja. Dok u nama ima vjere, nade i ljubavi, čežnje za Bogom, pokajanja i žalosti zbog naših grijeha, možemo biti sigurni da smo Bogu bliski, kao i on nama. On nije nestao iz našega uma i srca, mi smo mu se približili.

Što ljude toliko privlači Bogu da mu se žele približiti? Tko se zaljubi u Boga tome nije važno ništa drugo, ništa ga ne privlači, u njemu samo buja želja približiti se Bogu, živjeti s njim i za njega. Bog je blago koje ne može propasti i ako smo ga ovdje na zemlji stekli, osigurali smo svoju sreću za svu vječnost.

Bogu nas privlači njegova savršenost. Samo je on savršena istina, dobrota i ljepota, svudašnji, sveznajući i svemogući. Na zemlji oskudijevamo istinom ili jer ju teško otkrivamo ili se potiskuje kao i dobrota, a ljepota se mnogo gazi i uništava.

Bog je Bog našega života, njegov početak, ali i smisao i cilj. To je Bog koji je strpljiv s nama i prašta nam. Taj se Bog objavio, otkrio nam sebe, svoje želje i zapovijedi i svoju ljubav, otkrio nam svoju želju da i mi vječno živimo s njim. Zato nas vuče k sebi kad se nađemo na rubu izgubljenosti. To je Bog koji nas pozna, naše i vesele i žalosne sate, zna i naše male uspjehe ali i zakazivanja. To je naš dobročinitelj kojemu se nikad ne možemo potpuno odužiti. Veselimo se njegovoj mudrosti i milosrđu. Brine se za nas usprkos našem duhovnom siromaštvu. Želi da budemo sasvim njegovi i da ispunimo njegovu volju. Po sebi smo ništavni, a njega kao da privlači naša bijeda, Bog želi da čitav naš život bude nošen njegovom ljubavlju.

Prvo što Bog od nas traži ako mu želimo biti bliski jest molitva, govor Bogu i govor o Bogu. U molitvi želimo nešto kazati Bogu, ili razmišljamo o njemu, a to je dobar znak da mu se želimo približiti, i još više, ujediniti se s njim. Kršćani, ali i drugi koji vjeruju u Boga, mole nekad spontano, poznato je kako svi pred nekim težim poslom i zadatkom kažu: Bože, pomozi! Te su dvije riječi također molitva. Nekad nam vremenske okolnosti izazovu molitvu, kao kad na primjer izjutra kažemo ovako ili slično: Bože, daj da današnji dan s tobom započnem i s tobom završim, da te danas ne uvrijedim nego proslavim. Štogod budem danas i do konca svoga života mislio, govorio, radio i trpio, neka bude tebi na slavu i za spasenje duša . Varamo se ako mislimo da je to kratka, zanemarljiva i beznačajna molitva; samo je važno s kakvim je raspoloženjem i ozbiljnošću izgovaramo, treba ju izgovoriti iskreno i od srca. Navečer treba bezuvjetno zahvaliti Bogu za sve njegove milosti i darove toga dana.

Dakako, ima molitava koje smo naučili. Tu je na prvom mjestu molitva koju nas je sam Isus učio Oče naš , uz koju redovito vežemo Zdravo Marijo . To su vrlo značajne molitve u kojima sve kažemo Bogu, s malo riječi, ali treba misliti na njihovo značenje, to su molitve u kojima se preporučujemo Bogu i molimo njegovu pomoć. Ima i krunica i molitve u molitvenicima.

Posebno je važna molitva koju zovemo razmatranje ili razmišljanje o Bogu. Sve može biti dobro, bolje i najbolje, tako i život i molitva. Teško je kazati koja je vrsta molitve najbolja, ali znamo da se razmišljanje o Bogu, njegovim riječima i djelima veoma cijeni i kao molitva, ali i kao moćno odgojno sredstvo. Važno je sve što nas veže s Bogom. Život bez Boga je promašeni život, napustiti Boga znači duhovno umrijeti, naći Boga znači živjeti. Bog želi da razmišljamo o njegovim mislima zapisanim u njegovim riječima sačuvanim u Bibliji. Bog od nas očekuje poniznu i pobožnu molitvu, punu nade i povjerenja u Oca koji nas ljubi više nego mi to možemo i zamisliti. Treba prvenstveno moliti za vjeru, nadu i ljubav, ali i za druge kreposti potrebne u različitim situacijama u životu. Razumljivo, moramo moliti za snagu da se ne umorimo i ne malakšemo dok se trudimo biti dobri i činiti dobro. Ne bojmo se, Bog zna našu slabost i našu ograničenost, uvijek spreman pomoći.

Da bismo se približili Bogu, moramo biti sveti, biti barem na prvom stupnju svetosti, a to znači ne smijemo na duši imati teškog grijeha. Kad toga grijeha na duši nemamo, Bog nam daje jednu milost koja nas posvećuje, zato se i zove milost posvećujuća. To je prvi stupanj svetosti u nama, bez kojega se ne može krenuti u susret Bogu. Ta je milost kao neki pečat kojim Bog ukrašava čiste duše, to je nakit i ures tih sretnih duša. Ako smo u teškom grijehu, treba se najprije ispovjediti, a tada žarkim srcem krenuti prema Bogu. Važno je znati i ovo: Kad je u nama milost posvećujuća, ne treba nas tada uznemirivati ni naša grešna prošlost, ona je oproštena, sada je važna samo sadašnjost.

Što Bog od nas očekuje i želi? Tko se želi približiti Bogu, mora se odazvati njegovim željama i zahtjevima, mora ispuniti njegove zapovijedi i naredbe, tada Bog kao sunce obasjava njegov život, a on drugima postaje uzor dobra života. Sam se Bog želi približiti onima koji se žele približiti njemu, ako su poučljivi, ponizni, staloženi, ako ne žive samo za sebe, nego i za druge, za duše kojima pomažu molitvom, žrtvom i pokorom.

Tko se želi približiti Bogu, ne smije se bojati poteškoća koje se mogu pojaviti u svako vrijeme i na različite načine. Ne smijemo gubiti povjerenja u Boga ni onda kad nam izgleda da nas je ostavio same u borbi s poteškoćama. Mogu nam neki trenuci i vremena izgledati nejasni i zagonetni, prava patnja i trpljenje, pa ipak mogu poslužiti našem rastu u svetosti i bržem približavanju Bogu.

Želja za približavanjem Bogu nije fantazija ni umišljenost, nego stvarnost ljudi koji mu se žele približiti i ne žele da ih nešto ili netko u tom spriječi i zaustavi. Stalno smo u pokretu, nešto se kreće u našem duhu, a najvažnije jest da se krećemo prema Bogu u želji da mu se što više približimo. O tom približavanju Bogu govori i Biblija. Čitamo kako piše u Bibliji: Kad budeš tražio Gospodina Boga svojega, naći ćeš ga ako ga budeš tražio svim srcem svojim i svom dušom svojom (Pnz 4,24). U Novom zavjetu piše: Približite se Bogu i on će se približiti vama (Jak 4,8).

Sada dolazi nova radosna vijest koju navješćuje Isus ovako: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti (Iv 14,23). To je zaista vrhunac sreće koju možemo uživati svaki dan u svetoj pričesti. Ako smo dovoljno duhovno čisti i pripravni, tu se potpuno približavamo Bogu i s njim duhovno ujedinjujemo.

Bog nam dolazi ne samo u svetoj pričesti, nego uvijek kad je u nama milost posvećujuća. Kako je najlakše postati svetac? Tako da smo neprestano svjesni da je Bog s nama ili u nama, a to ima snažne posljedice. Zar bismo se usudili teško sagriješiti kad bismo bili svjesni da je Bog tu, s nama, gleda nas i sluša? Zar nam ne bi bila strašna misao da smo ga sami potjerali iz svoje duše? Misao da je Bog u nama i s nama stalna je opomena da ne činimo zla i stalni poticaj da činimo dobro. Bogu, prisutnom u nama, možemo uvijek pristupiti slobodno, prijateljski, možemo pred njega iznijeti svoje radosti i žalosti, brige, uspjehe i neuspjehe, namjere i planove. Bog nm je blizu, rado nas sluša, razumije, može i hoće pomoći.

Za nas je važno pitanje: Tko je čovjek, tko smo i što smo mi ljudi? Čovjek je biće koje traži sreću. Sve što čovjek ovdje na zemlji ima i radi i postiže, za što se bori i osjeća odgovornim, sve je to nesavršeno i prolazno; na zemlji nema savršene i trajne sreće, zato čovjek traži sreću u Bogu. Najbolja definicija čovjeka kaže da je čovjek biće upućeno na Boga . Zato se čovjek već sada trudi približiti Bogu, upoznati ga i zaljubiti se u njega.

Čovjek se može samo radovati ako se pokušava približiti Bogu. Varaju se oni koji pričaju i žele nas uvjeriti da je kršćanstvo žalosna religija koja zabranjuje sve što čovjeka privlači i raduje a propovijeda samo odricanje, mrtvljenje, pokoru. Što se događa kad čovjek traži sreću i užitak mimo i suprotno onom što kršćanstvo propovijeda? Redovita je posljedica neka tragedija, nepravda, sila i nasilje, možda ne odmah, ali na koncu sigurno crna apatija i mračni očaj. Izlaz i spas su opet u onome što kršćanstvo propovijeda. Zato se svjesni kršćani već sada trude približiti sreći za koju su stvoreni i od Boga određeni.

Tko se želi Bogu približiti, naći će u Bogu mir i kad u svijetu bjesni žestoka oluja, taj ne gubi povjerenja u Boga ni onda kad izda, zataji i sagriješi jer zna da ga Bog još ljubi i zove na obraćenje.

Pokušavamo se Bogu približiti čitava života, iako je sve obavijeno velom tajne i vjere, sve je prožeto povjerenjem i nadom sve do našeg uskrsnuća kad će nam se ukazati i biti s nama kroz čitavu vječnost onaj koga smo željno očekivali kao što pjeva psalmist: O Bože, ti si Bog moj, gorljivo tebe tražim, tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna (Ps 63,1).

Dobro je misliti tko je Bog i što nam znači, i da mu se trebamo približiti molitvom i svetošću, ne onom koja želi činiti čudesa, nego svetošću duše ukrašenom milošću posvećujućom.