Govoriti o prošlosti Marijina svetišta i samostana franjevaca u Olovu znači zacijelo govoriti o jednom od najznačajnijih mjesta bosanske katoličke i franjevačke povijesti

Piše: Marko KARAMATIĆ

Olovo je danas neveliko naselje, s približno tri i pol tisuće stanovnika, smješteno na sastavku rječica Bioštice i Stupčanice, uz prometnicu prema Tuzli, šezdesetak kilometara sjeveroistočno od Sarajeva. Prvi put se spominje u doba bosanske samostalnosti 1382. godine u latinskom obliku Plumbum. Ime je dobilo po rudokopima olova. Kao rudarsko i trgovačko naselje, s dobrim vezama s Dubrovnikom i drugim dalmatinskim gradovima, Olovo je gospodarski prosperiralo i nakon osmanskog osvajanja Bosne 1463, a tako je potrajalo sve do druge polovice 17. stoljeća. Ono je u tom razdoblju naselje snažne katoličke tradicije, s franjevačkim samostanom i Marijinim svetištem kao svojim duhovnim središtem.

Nakon propasti Bosanskog kraljevstva dio katolika je odselio iz Olova. Međutim, iako je bilo iseljavanja, ali također i prihvaćanja vjere osvajača, katolici su još i u 17. stoljeću u Olovu bili većinsko stanovništvo. Naglo opadanje broja katolika uslijedit će sedamdesetih godina toga stoljeća. Rat između Austrije i Turske, tzv. Bečki rat (1683-1699) uzrokovao je duboke promjene: olovski katolici su izbjegli, a crkva i samostan su zapaljeni 1704. Od toga događaja prošlo je ravno 300 godina. Olovo je danas muslimansko naselje, dok je broj katolika gotovo zanemariv. Ipak, ono i dalje ima svoj katolički i franjevački znak: na ruševinama crkve i samostana tridesetih godina 20. stoljeća podignuta je hodočasnička crkva, čime je olovska duhovna tradicija na simboličan način iznova zaživjela.

Govoriti o prošlosti Marijina svetišta i samostana franjevaca u Olovu znači zacijelo govoriti o jednom od najznačajnijih mjesta bosanske katoličke i franjevačke povijesti. Kako povijest nije ugodna bajka, a napose ne na ovim prostorima, turbulentna zbivanja nisu omogućila kontinuitet u razvoju i djelovanju olovskoga samostana i svetišta. Nakon uspona i procvata došlo je do pada i potpune propasti. No, pamćenje na velika hodočašća nisu izbrisana i gomila ruševina, koja se ovdje nalazila, bila je vanjskim znakom i podsjetnikom za povremena tiha okupljanja vjernika i njegovanje nade i vjere u ponovni život i razgaranje vatre na ugaslom ognjištu. Da ta nadanja nisu bila uzaludna svjedoči i novoizgrađena crkva skladnih formi i zapaženih likovnih sadržaja, što kazuje o opravdanim razlozima i čvrstim temeljima na kojima iznova gori nekoć ugaslo svjetlo, pa makar izgledalo tek kao neka simbolika.

Prije nego svratimo pogled na prošlost olovskog Marijina svetišta i samostana, podsjetit ću na jednu zabilješku književnika Vitomira Lukića, nastalu prilikom njegova posjeta ovoj crkvi početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, a koja glasi: Olovska crkva ima ono čime se ne mogu pohvaliti niti mnogo ljepše od nje: historiju i tradiciju. Uistinu bogata povijest franjevačkog samostana i duhovna tradicija olovskoga Marijina svetišta razlogom su da se sjetimo te povijesti i tradicije u povodu 300. obljetnice njihova stradanja.

Franjevci su u Olovu prisutni od druge polovice 14. stoljeća. Sredinom osamdesetih godina nailazimo i na prvi spomen samostana. Vjerojatno je postojala i crkva. Iako nemamo direktnih vijesti o crkvi kao Marijinu svetištu u vremenu bosanske samostalnosti, ima naznaka da je ona već tada postala relativno poznatom. Samostan i crkva nisu razoreni prilikom osvajačkog naleta Osmanlija (Turaka) 1463. U 16. stoljeću olovsko Marijino svetište postaje sve poznatije i privlačnije za hodočasnike. A napose je glasovitim postalo u 17. stoljeću, kada o njemu imamo znatno više vijesti.

Središnja točka okupljanja bila je Marijina slika kojoj se pripisivala čudotvorna moć. Mnogi su hodočastili s vjerom da se po Marijinu zagovoru oslobode neke tjelesne ili duševne bolesti ili da izmole blagoslov u životu. Ta čudotvorna slika nije sačuvana. Ona je, vjerojatno, izgorjela u požaru crkve i samostana. No, sačuvano je nekoliko njezinih opisa, od kojih je posebno detaljan onaj biskupa fra Jeronima Lučića iz 1638. On veli da Marija na slici sjedi prekriženih ruku, u krilu joj položeno dijete Isus koji u lijevoj ruci drži kuglu, a desnom blagoslivlja puk. Slika, načinjena na dasci od omorike, duljine je lakat i pol, a širine lakat i tri prsta (67 x 50 cm). Na njoj su još tema rođenja Isusova, dva anđela s krunom iznad Marijine glave, te cvijeće, stabla i neke životinje. U njezinu podnožju ispisane su riječi Ave Maria (Zdravo Marijo).

Slika je bila smještena u pokrajnjoj kapeli olovske crkve. Kada je ona nastala, nema pouzdanih podataka. Vjerojatno je treba datirati u 16. stoljeće. Atanazije Grgičević je zabilježio da je u vrijeme njegova posjeta (1626) u Olovu živio neki stari čovjek koji se sjeća kada je slika donesena. Grgičević je također zabilježio legendu da je ona došla iz crkve u Zvorniku. Kada su Turci tu crkvu odlučili pretvoriti u džamiju, slika je pobjegla i zaustavila se na obali rijeke Drine. Naišao je neki Turčin i probo je kopljem, zbog čega je završio u valovima rijeke, a slika je otišla na jedan brežuljak blizu Olova. Tamo, gdje je nađena, sagrađena je crkva (današnji Bakići oko 4 km udaljeni Olova), a sliku su fratri prenijeli u olovsku crkvu. Ta je legenda, međutim, više vezana za Marijinu sliku iz Gradovrha kraj Tuzle.

Na glavnom oltaru olovske crkve bila je jedna druga Marijina slika. I ona je, vjerojatno, izgorjela. Nju je u izbjeglištvu u Iloku trgovačka obitelj Brnjakovića 1732. dala kopirati prema vlastitom opisu, jer su je željeli imati kao spomen na olovsko svetište. Ona je sačuvana u iločkoj franjevačkoj crkvi, a kasnije, oko 1920. hrvatski franjevci su je darovali za olovsko svetište, gdje se nalazi od 1964. Na njoj je i latinski natpis S. Maria Plumbensis (Sv. Marija Olovska).

Hodočašća su se organizirala na svetkovine Marijina uznesenja i rođenja, 15. kolovoza i 8. rujna. Zbog velikog broja hodočasnika trebalo je samu svečanost organizacijski solidno pripremiti. Prije svetkovine gvardijan samostana morao je otići bosanskom paši zatražiti dopuštenje da se svečanost održi i pritom platiti onoliko koliko zatraži, a tako je trebalo platiti i janjičarima koji bi došli čuvati red, te kadiji. Za proslavu Uznesenja Marijina redovito je bila vezana i procesija s čudotvornom slikom, uz upaljene svijeće, od olovske crkve do crkve u Bakićima, udaljene oko četiri kilometra, a potom, nakon službe Božje, opet su se hodočasnici u procesiji vraćali u Olovo.

U suvremenim izvorima zabilježeno je da su tisuće hodočasnika dolazile iz raznih krajeva, također i izvan Bosne, da pohode crkvu svete Marije Olovske, najstariju, najčuveniju i najslavniju u cijeloj Turskoj i okolnim zemljama . Onamo su hodočastili, kako to bilježe suvremenici, Ugri, Slaveni, Hrvati, Dalmatinci, Dubrovčani, Bosanci, Turci, šizmatici, Grci i Židovi , odnosno hodočasnici koji dolaze iz Dalmacije i cijeloga Istoka , kako to spominje Pavao Rovinjanin. Među brojnim hodočasnicima bilo je i bolesnika s raznim bolestima, također i umobolnika, kao i onih za koje se držalo da su opsjednuti demonskim silama. Svi su oni vjerovali da će se pohodom olovskom svetištu izliječiti, a suvremenici spominju čudesna ozdravljenja pa i ona od opsjednuća.

Nakon procvata i uspona samostana i svetišta, napose pedesetih i šezdesetih godina 17. stoljeća, dolazi do nepremostivih poteškoća koje ugrožavaju njihov opstanak. Samostan, u kome redovito živi 15 do 20 članova, sve se više zaduživao zbog velikih nameta i globa od strane turskih činovnika, kojima su smetale velike Marijine proslave s mnoštvom hodočasnika, i koji su, smatrajući samostan bogatim, u svakoj prilici nastojali izvući što više novca. Tako je mnogo novca, osim za izdržavanje samostanske zajednice, išlo turskim činovnicima u vidu raznih globa, ali i plaćanja sudskih parnica vođenih s pećkim patrijarhom koji je katolike želio staviti pod svoju jurisdikciju.

U takvim okolnostima franjevci su bili prisiljeni zaduživati se. Kako su dugovi sve više rasli, što zbog kamata što zbog novih zaduživanja, franjevci su 1670. bili primorani privremeno napustiti samostan. No, ubrzo su se vratili. Godine 1675. traže dopuštenja u Rimu da idu po kršćanskim zemljama skupljati novac za otplatu dugova. S dopuštenjem i preporukama u rukama krenuli su po Europi skupljati novac za spas samostana. I tako su činili kroz sljedećih desetak godina. Neobična slika: franjevci se razmiljeli po Europi, od Italije na jugu do Nizozemske na sjeveru, od Poljske na istoku do Španjolske i Portugala na zapadu – skupljaju priloge ne bi li od propasti sačuvali jedan od najuglednijih samostana Bosne Srebrene i najvažnije Marijino svetište na jugoistoku Europe.

Na nesreću, dok su skupljenim novcem uspjeli otplatiti stare dugove, novi su već narasli do neizdrživosti. Stoga su pod hipoteku stavili najveće dragocjenosti. Prema jednom popisu, u Anconi su založili više od stotinu dragocjenih predmeta od tekstila i metala iz sakristije olovske crkve, među kojima je 11 srebrnih patena s pozlatom, 14 kaleža (9 srebrnih s pozlatom, 5 od mjedi), 1 srebrna monstranca s pozlatom, 9 srebrnih križeva (1 s pozlatom), 4 srebrna svijećnjaka, 3 srebrne svjetiljke, 4 plašta, 18 misnica (sa stolom, manipulom i naglavnikom) i dr. Svaki je predmet detaljno opisan. Tako se za plašteve i misnice navodi boja tekstila, kopče od srebra, ukrasni zlatni cvjetići i sl. Popis preko Filipa Brnjakovića založenih predmeta u Dubrovniku iz 1690. također pokazuje da se i u ovom slučaju radilo od preko stotinu dragocjenih stvari, što potvrđuje činjenicu da je samostan bio prava riznica vrijednih predmeta primijenjene umjetnosti. Nažalost, sve je to blago otišlo u nepovrat, čak se ne zna ni gdje je konačno završilo.

Položaj olovskih franjevaca i katolika dramatično se pogoršao izbijanjem velikog Bečkog rata (1683-1699). Turci su doživjeli niz poraza. Oslobođene su Ugarska i Slavonija. Muslimansko pučanstvo se povlačilo iz tih krajeva, što je u Bosni izazivalo veći pritisak na kršćane i njihov progon. To je dovelo do toga da je dio olovskih franjevaca 1687. godine izbjegao u Ilok. Isto se događalo s olovskim katolicima kojih se broj sve više smanjivao. Zadnji čin njihova nestanka vezan je uz prodor Eugena Savojskog s vojskom do Sarajeva 1697, kada su se s njim na povratku povukli deseci tisuća katolika. Do konca devedesetih godina samostan je bio na rubu opstanka. Konačno, 1700. odlučeno je da se franjevci presele u Ilok. Svoje novo stanište neko su vrijeme nazivali starim imenom: samostan sv. Marije Olovske. U Olovu je ostao samo jedan franjevac. Konačna propast samostana i svetišta dogodila se u noći 1. na 2. kolovoza 1704, kada je, na nagovor i uz novčanu nagradu Sefer-paše iz Crne Rijeke, neki Ciganin podmetnuo požar.

Bilanca zbivanja u vrijeme Bečkoga rata u Bosni za franjevce i katolike je krajnje porazna. Razrušeni su ili zapaljeni samostani, osim u Olovu, također i u Rami, Srebrenici, Visokom, Gradovrhu, Modriči, D. Tuzli. Preostala su još samo tri: Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kreševo s manje od 30 franjevaca i oko dvadesetak tisuća katolika. Bila je to najveća katastrofa katoličanstva na tlu današnje BiH nakon turskog osvojenja Bosne 1463. godine.

Crni kamen i obnova svetišta

Tijekom 18. stoljeća katolici se brojčano postupno oporavljaju. Njihov broj raste, a isto tako i broj franjevaca. Olovo, međutim, nije u takvoj prilici. Ono malo preostalih katolika vremenom je nestalo, jer u toj sredini više nisu mogli opstati. S njihovim nestankom prestali su s radom i rudokopi. Olovo je postalo čisto muslimanski grad. Tek dolaskom Austro-Ugarske 1878. onamo se doselio i stanovit broj katolika kao zaposlenika u drvnoj industriji.

Nemamo pouzdanih vijesti je li bilo hodočašćâ ruševinama svetišta do prestanka turske vlasti u Bosni 1878. Pretpostavljamo da ih je bilo, makar malih i simboličnih. No, prvo organizirano hodočašće, s više tisuća vjernika, zabilježeno je 1886. Nije, međutim, više bilo negdašnje Marijine slike kao središnje točke okupljanja. Vjernici su ipak našli jedan znamen oko kojega su se okupljali. To je četvrtasti izduženi kamen što se izdiže iznad tla oko pedesetak centimetara. Vremenom je pocrnio zbog paljenja svijeća, pa je danas poznat kao crni kamen. On ima simbolično značenje kao podsjetnik na negdašnju crkvu i njezinu ulogu. Radi se zapravo o dovratku, ukupne visine oko 190 cm, na kojem su stajala vrata crkve.