Patnja i stradanje gotovo su neizbježni pratioci u životnoj povijesti svakog čovjeka. S tim vidom svoga života susreću se ljudi na različite načine i različito ga nastoje shvatiti i rješavati. U današnje moderno doba čovjeka posebice obuzima tjeskoba u spoznaji velikoga raskoraka između dostignuća suvremene civilizacije, s jedne strane, i nemogućnosti da se osiguraju one temeljne ljudske težnje za unutarnjim mirom, srećom, zadovoljstvom, pravdom i ljubavlju, s druge strane. Takve dileme, nastale u ljudima nerazumljivoj stvarnosti, pridonose stvaranju tjeskobne osobe našega vremena, kada čovjek, nerijetko, nije u stanju pronaći izlaza iz svoga tmurnoga životnog obzorja.

Ovaj niz nagovora Vjeke-Bože Jarka tematski se naslanja na te ljudske dileme, na bespuća čovjekovih htijenja, njegovih zastoja i neuspjeha, njegovih boli zbog neostvarenih i obesmišljenih ideala, naslanja se, konačno, na prostore njegova devastirana duha. Temeljna misao, koja struji kroz nagovore, svjedoči o postojanju prohodnoga puta kroz život, svjedoči o smislu što ga moramo stvarati vlastitim naporima: "Smisao se (…) krije u našoj sadašnjosti, ali ga ne možemo zapaziti kao nijemi promatrači nego ga otkrivamo u svojim odgovornim odlukama. U svakom trenutku drijema mogućnost da postane konačno odsudan trenutak. Tu mogućnost moramo mi probuditi" (str. 9). Takvo ishodište i takav horizont mišljenja, zacijelo, može, i u životnom bespuću, ukazati na put, makar i trnovit, koji vodi prema vratima osmišljenoga svijeta - koji, najzad, vodi Kristu: "Ja sam vrata. Tko po meni uđe spasit će se" (Iv 10,9a).

Temeljna misao koja struji kroz ovu zbirku svjedoči o postojanju prohodnoga puta kroz život, o smislu što se krije u našoj sadašnjosti i koji se mora stvarati vlastitim naporima, s povjerenjem u Ljubav.