 |
 |
 |
 |
 |
||
| Godina XXII Broj 260, Sarajevo, studeni 2004. |
||
 |
||
|
DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA 05. prosinca 2004. |
Biblijska čitanja Prvo čitanje: (Iz 11,1-10) Čitanje Knjige proroka Izaije U onaj dan: Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit' iz njegova korijena. Na njemu će duh Jahvin počivat', duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit' ubogima i sud prav izricat' bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit' bezbožnika. On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove. Vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit'. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu k'o govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune mora. U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I prebivalište njegovo bit će slavno. Riječ je Gospodnja. Pripjevni psalam: (72,1-2.7-8.12-13.17) Bože, sud svoj daj kralju Drugo čitanje: (Rim 15,4-9) Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima Braćo! Riječ je Gospodnja. Aleluja! Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje. Evanđelje: (Mt 3,1-12) Čitanje svetog evanđelja po Mateju U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: "Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!" Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: "Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: 'Imamo oca Abrahama!' Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca." "Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim." Riječ je Gospodnja. Prijedlog za propovijed (1) "Pripravite put Gospodinu" Dragi vjernici! Vjerujemo da nam je nešto od adventske poruke ostalo u ušima. Treba pripraviti svjetlo, moramo se za nešto pripremiti. Ovaj adventski poziv na pripravu krije u sebi troznačnu poruku: 1. Pripravimo se za božićnu svečanost! Možda sada mislite: To ćemo svakako učiniti i pritom ćemo neumorno trčati dok sve ne posvršavamo. Razmišljat ćemo i kupovati i nikoga nećemo zaboraviti. Pritom će nam ostati još malo vremena i za obiteljski ugođaj i za vijenac s adventskim svijećama. Ne bojte se, neću se sada boriti protiv vanjskih priprava, kao Ivan Krstitelj, koji je svojim zemljacima prijetio ognjem. I ovakva naša priprava spada na božićne blagdane i nitko joj od nas ne može izmaknuti. Zaista je ovih dana lijepo razmišljati kako ćemo jedni druge obradovati. Kad vidimo kako ovaj blagdan omekša srce i potiče na djela ljubavi, uvidjet ćemo kako ovaj blagdan ništa ne može ubiti ma što mi od njega napravili. Kao što ga nekoć nisu mogli ubiti ni krvožedni Herod, niti nezainteresirani pismoznanci. Nemojmo dakle, upropastiti radost! Sigurno je da Božić nećemo učiniti kršćanskijim napustimo li sve običaje oko jaslica, nastale iz duboke vjere, kritizirajući ih kao "prazne čahure", nego ćemo to postići ispunjavajući ih novim sadržajem. Nećemo postići ništa ako odbacujemo upute kako se izgrađuje prava pobožnost prema jaslicama. Naprotiv, postići ćemo mnogo ako pustimo da nas ove upute dovedu k jaslicama. Pustite, dakle, da vas darovi, umotani u lijepi papir, sjete na božićni dar što nam ga je Bog poklonio "na radost svega svijeta", a Marija ga povila u pelenice. "U ponoć se Bog rodi" i "U jasle ga stavljaše". U tom toplom svjetlu svijeća prepoznajte odsjaj svjetla što je upaljeno one onći da bi nas rasvjetlilo! 2. Pripravimo se sami! Nije dovoljno nešto pripremiti. Moramo najprije u samima sebi stvoriti božićno raspoloženje. Ivan kaže: "Uđite u se! Pripravite put Gospodinu u svojim srcima!" Čemu bi nam koristilo i najsjajnije božićno drvce ako bi u nama ostala tama? Što bi nam koristili i najljepši pokloni, darovani bez ljubavi? Očistimo najprije kamenje koje zatvara put Gospodinu u naš vlastiti život! Uza sve bogatstvo i blagostanje, može se imati Božić bez radosti, dok, s druge strane, Božić može biti siromašan kao uz jaslice u betlehemskoj štalici, a da ipak bude ispunjen velikom ljubavlju i nadom sjajnijom od staniolskih vijenaca u predbožićnim izlozima. Toga treba da se prisjetimo. U ulaženju u sebe prisjetit ćemo se onoga što se nekoć, tako skromno i neupadljivo, dogodilo u zabačenom kutku rimskog carstva (Božić je događaj, a ne legenda). A to i sada donosi tako silne i neprolazne plodove da to ne bismo mogli shvatiti kad ne bismo vjerovali da se u tom siromaštvu htjela objaviti sila i ljubav Božja. Ako se prisjetimo svega onoga što se tada dogodilo, Božić nam neće ostati šuplje oponašanje, nego će "vanjština" postati osmišljenim znakom božanske zbilje. 3. Pripravite putove Gospodnje! Ivan misli i na još nešto više. Božić ne treba biti jednosmjerna i slijepa ulica u naše unutarnje prostore. Neka to bude izlaznica za Spasenje svijeta! "Pripravite put Gospodinu!" "Otvorite vrata Kristu" (Ivan Pavao II). Božićem se ne razumijeva samo pobožna srdačnost i povlačenje u tihe odaje razmatranja. Ovom je djetetu stalo do svijeta koji će se obratiti Bogu po onima koji u njega vjeruju. Tek se po susretu s bližnjima, po uvijek ponovnom opraštanju, u novom pokazivanju dobre volje ispunjava smisao onoga traganja za čovjekom što čini Bog koji je radi nas ljudi postao čovjekom. Stalno slušamo zahtjev: Božić se mora promijeniti ili dokinuti! Dokinuti ga ne možemo. On se dogodio. Ne treba ga ni mijenjati: on je bio i ostao je poruka Božje ljubavi. Moramo se sami, osobno, promijeniti i opet čuti njegovu poruku: Bog je došao među ljude da bi svijet postao Božjim po onima koji u njega vjeruju. A.G.
Prijedlog za propovijed (2) "Ljubav prema Bogu" Drage sestre i braćo, Što je zapravo sveti Ivan htio? Želi li on ondašnje i današnje ljude prisiliti da vjeruju? Njegove su riječi gotovo uvredljive: zmijska legla, sud, oganj – zar je to način da se ljude potakne na ljubav prema Bogu? Ah, da, ljubav prema Bogu – mi govorimo od vremena do vremena o tome, a ipak ne znamo što je to, zapravo. Kako mogu Boga ljubit? Ne vidim ga, ne mogu čuti njegov glas i ne mogu ga pogledati u oči. Kako mogu ljubiti nekoga tko mi je tako stran? Ljubiti kakva dobra čovjeka, da, to nije problem. To nam nije teško. Međutim, ima svetaca, koji su bili čvrsto uvjereni da ljube Boga. Ponekad takvi ljudi ostavljaju dojam da su zaljubljeni u Boga – malo smiješno, zar nije tako? Drage sestre i braćo, postoje razni opisi i način da se kaže: «Volim te.» «Ostat ću uvijek kod tebe.» «Nosit ću te na rukama» - «Ti si ono najbolje što mi se dogodilo.» - «Nikad te više neću napustiti» - i tako dalje. Možda je najljepši sljedeći opis: «Trebam te. Bez tebe ne mogu živjeti, bez tebe nema smisla moj život. Trebam te više nego išta i nego bilo koga na svijetu.» Zašto ne možemo na ovaj način Bogu izraziti ljubav? «Bože, trebam Te. Bez tebe mi nema života. Znam da neću uspjeti voditi dobar život ako Ti nisi uza me. Pomozi mi, trebam Te.» To je ljubav. I upravo se o tome radi kod Ivana, iako on to drukčije izražava. «Mislite da ste savršeni? Da vam Bog nije potreban? Da sa svime izlazite nakraj bez njega? Pogledajte što je od vas postalo! Vi ste lažni sveci. Spoznajte konačno da vam je Bog potreba! Govorite o Božjoj ljubavi i o tome da ste dobri kršćani. Ali nitko od vas nije spreman priznati da je bez Boga ništa. Vi ste ništa osim samo šuplja, bezvrijedna slama, koja lako izgara. Dođite k meni i dajte se krstiti, kaže sveti Ivan, jer to je znak da imate blata na odjeći. Tko se krsti taj kaže Bogu da bez njega ne može. – To je ljubav. Radi toga je Bog i započeo događaj svoga utjelovljenja, smrti i uskrsnuća, Crkve i sakramenata: da bi nama, kojima je potrebna pomoć izišao ususret. To je njegova izjava ljubavi: «Želim uvijek s vama ostati, nosit ću vas na rukama i nikad vas neću ostaviti same.» Što je naš odgovor na to? Preuzeto i prevedeno s: www.karl-leisner-jugend.de/predigten.htmPrijedlog za propovijed (3) "Nepoznati Bog" Dan uoči otvaranja zemaljskog sabora u Augsburgu 1530. godine sjedila su tri ugledna vijećnika u gostionici “Kod tri crnca” uz čašu vina. Razgovarali su, naravno, o sutrašnjem danu, o otvaranju sabora, o mladom caru Karlu V., kojega oni još nisu vidjeli. Pitali su kako bi mladi car mogao izgledati, ima li onu tipičnu fizionomiju habsburške carske dinastije, orlovski nos, i uopće kako bi mogao izgledati. Nisu primijetili da je u tijeku njihova razgovora u gostionicu ušao jedan nepoznat čovjek, vrlo neupadno odjeven, u putničkom kaputu. Mirno je zauzeo jedno mjesto u kutu, blizu njihova stola. A kad se u njihovu žustrom razgovoru sve češće počela izgovarati riječ Karlo, stranac je ustao, približio se ovoj trojici vijećnika i sasvim skromno i mirno rekao: Car Karlo V., to sam ja. O jednoj takvoj objavi govori nam i ove godine vrijeme adventa, vrijeme priprave za Božić. Dok su se u Betlehemu jedne zimske noći ljudi kupili i grijali oko vatara ili snivali svoje snove, Bog je u njihovoj blizini ostvarivao svoje najveće obećanje, bio je na najdostojnijem djelu svoje ljubavi: razbijao je posudu svoje šutnje i sakrivenosti, skidao sa svoga lica masku starozavjetne strogosti i nesmiljene pravednosti i u trenutku svoga rođenja pokazao svoje pravo lice ljudima: lice ljubavi i samilosti. Obećanje je Božje, riječ je Božja postala tijelom. Tako je Bog te noći ostvario i davni san ljudi i njihovu čežnju za njim, koju im je on sam usadio u srca onoga trenutka kad su bili primijetili da su goli, to jest da su nemoćni i grešni, a ostvarivao je te noći i svoju pradavnu nakanu, svoju želju da u našu ljudsku sudbinu, u našu sredinu uđe kao naš supatnik i kao naš izbavitelj. I upravo zato što je Bog izabrao takav način, božanski skroman, da se nama približi i da ni od koga ne bude daleko, zato ga i nisu svi odmah prepoznali i zato ga i danas, možda ponekad i uz najbolju volju, svi ne poznaju i ne prepoznaju. “Među vama je onaj kojega vi ne poznajete”, upozorava sveti Ivan svoje suvremenike i tako pokazuje kakva je sudbina Božja među ljudima. Dan uoči početka svoje muke upućuje Isus apostolu Filipu gorku riječ prigovora i tuge zbog osamljenosti koju je osjećao i nakon tri godine zajedničkog života s apostolima. Kaže mu: “Filipe, tako sam dugo s vama, a ti me još ne poznaješ?!” Čak ni nakon uskrsnuća nitko ga ne prepoznaje na prvi pogled. Dva učenika idu s njim u selo Emaus, osjećaju kako u njima vrije nova snaga, nekakvo zadovoljstvo što su upravo ovoga suputnika susreli, imaju osjećaj da su u razgovoru s njime pobijedili svoje razočaranje nakon Velikog petka, gutaju svaku njegovu riječi i tako gutaju i novu snagu za svoje duše, a ne znaju da im ta snaga dolazi od njega. Tek ga na koncu prepoznaju po lomljenju kruha. Na jezeru Genezaretskom treba najprije da popucaju mreže od čudesnog ulova riba pa da tek tada jedan od učenika, onaj kojega je Isus najviše ljubio, Ivan, padne na koljena i usklikne: Gospodin je to! A Bog se zato i objavio kao tijelo, kao čovjek, kao mi, da bi mogao trpjeti kao mi i da bi to mogao učiniti za nas. Njegovo je rođenje objava njegove samilosti i ljubavi. Ljubav se Božja, kao i svaka ljudska ljubav, morala izgovoriti, morala iskazati. Bitno je za ljubav da se ona izrazi, da se izgovori. Gdje se među ljudima probudi ljubav, tamo oni počinju pričati sve pojedinosti iz svoga života, sve što je bilo i što je moglo biti, otvaraju se međusobno, objavljuju se jedno drugome, bude povjerenje, zaklinju se na vjernost. Zato je od prvoga Božića, od trenutka svoga rođenja u Betlehemu naš Bog postao Bog Novoga zavjeta, Bog blizine, Bog brat, Bog prijatelj. Takav se Bog rodio u Betlehemu i takav Bog s nama živi. Ali, i danas to moramo reći, kao da ima tu jedna ili naša ili njegova pogreška. Jer, mi ga ne susrećemo tako često. Kroz čitavo Sveto pismo odjekuje njegova riječ koja nam govori kako je Bog neprestano na tragu ljudima, kako ih neprestano traži. Od Knjige postanka: Adame, gdje si?, pa do zadnjih stranica knjige Otkrivenja: Gledaj, ja stojim na vratima i kucam. Ako netko čuje moj glas i otvori mi, svratit ću se k njemu i s njim ću blagovati i on sa mnom. I Bog kuca uvijek, ne samo ono jednom na vratima svratišta u Betlehemu, nego neprestano. Nekada, kako kaže Paul Claudel, nekada čitavu noć do jutra… Kao dosadno prozorsko krilo, koje se stalno otvara i škripi, kao stara vrata, koja smo zazidali. U nama to kuca i nas to boli. Teško je ustati i otvoriti ova stara vrata, naše tvrdo, okorjelo srce… Božićna je noć trenutak kad se Bogu ova vrata otvaraju, kad se čuju njegove riječi, kad nam do duše dopire njegovo kucanje i njegov glas. To on nas moli za dozvolu, za pomoć da bi se u nama mogao roditi i da bi nas tako mogao preporoditi. Treba u ovom vremenu adventa ustati i vrata otvoriti. L.F. Prijedlog za propovijed (4) "Poziv na obraćenje" Sestre i braćo u Isusu Kristu! Danas na scenu stupa Ivan Krstitelj pozivajući nas: obratite se! Teško nam je razumjeti hitnost njegovog poziva. Svi smo mi već kršćani i prihvatili smo Isusa kao Gospodina. Pitamo se ima li nam uistinu Ivan Krstitelj što reći? Vratimo se na trenutak na prvo čitanje iz Proroka Izaije. Prorok čezne za mirom. Govori nam kako sam Bog čezne za mirom, čezne za tim da svaki vid našega života bude u miru. Mogli bismo reći da današnje prvo čitanje govori o „miroljubivom kraljevstvu“. Čini nam se da to nema nikakve veze sa svijetom u kojem mi živimo, jer živimo u svijetu u kojem je nasilje nešto sasvim normalno, a pohlepa i žudnja su velike kulturne vrijednosti. Svijet koji Izaija opisuje jest svijet u kojem svako stvorenje brine za svako živo biće; to je svijet u kojem se drugom ne nanosi nikakva šteta. Može li nam naše obraćenje donijeti takav svijet? Većina nas sigurno misli kako takav svijet neće vidjeti u svome životu. Pa čak i ako se potrudimo biti vjerni Bogu onoliko koliko možemo, ne očekujemo da bi naša vjera mogla promijeniti svijet. Ipak trebali bismo se zapitati zašto je Krist umro za nas. Čini nam se da njegova smrt nije promijenila naš svijet! Ili možda vjerujemo da se sve promijene događaju samo na duhovnom planu? Na kraju krajeva i sami su Hebreji čeznuli za svijetom koji će biti vidljivo promijenjen. Čeznuli su za svijetom u kojem će biti pravde za siromašne i tlačene, u kojem će svi biti slobodni, u kojem će mala djeca biti sigurna. Vjerojatno je to ono što i sami želimo, ali smo dovoljno realni pa i ne mislimo da je takav svijet moguć. Današnje drugo čitanje nas poziva na nadu. Kakvu nadu? Nadu da će bolji svijet doći? Ili možemo li se uopće ičemu nadati u ovom životu? Ponovno dolazimo do obraćenja. Ivan Krstitelj nas poziva da promijenimo način svoga života. Znamo da nismo i da ne možemo biti savršeni. Moramo se pouzdati u snagu Božju. Jedino ako želimo živjeti kako je Isus živio možemo očekivati da će se cijeli naš svijet promijeniti. To je tajna naše vjere. Isus počinje mijenjati svijet ljubeći ga, donoseći mu spasenje iz ljubavi, a ne osuđujući ga. Došašće nas poziva da promijenimo način svog života, da počnemo ljubiti ne uvjetujući nikoga tko nam ulazi u živote. I mi smo poput onih što su išli u pustinju da bi čuli Ivana Krstitelja, ali koji su tražili mnoštvo izgovora da se ne obrate: preslabi smo; Bog to i ne očekuje od nas; Crkva je ionako previše iskvarena; nemam vremena da bih razmišljao o vjeri; puno se traži od mene, i tako dalje i tako dalje. Većina nas ljubi Boga, ali nitko ne želi trpjeti zbog te ljubavi. Svi bismo željeli živjeti vječno nakon ovoga života, ali nitko se ne želi odreći ničega u ovome životu. Došašće nas poziva na nadu, na promjenu i na povjerenje u Božju snagu. Ne moramo znati kako će to promijeniti naš život. Jedino što trebamo jest hoditi s Kristom i vjerovati mu. Tako će naša zemlja biti ispunjena Božjom mudrošću, a naša srca će se ponovno radovati u Gospodinu i uživati u njegovoj ljubavi. Preuzeto i prevedeno s: www.christdesert.org
|
|
